Page 226 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

učinkoviti, a žene upravo zato najčešće i žele razgovarati s njima. Mojim će

muškim čitateljima biti lakše uvidjeti zašto to ne pali ako shvate i upamte da
problem prvo treba precizno formulirati prije nego što se može riješiti. Kada
žene o nečemu raspravljaju, često su usmjerene na formuliranje problema i treba
ih saslušati - čak i ispitivati - da se dođe do jasne formulacije. Zatim, ako je
nešto od problema preostalo, može se riješiti. (Treba primijetiti i da prerano
nastojanje oko rješenja problema može ukazati na to da ne želite uložiti trud u
razgovor u kojemu treba formulirati problem.)

Još jedna vrsta razgovora jest predavanje. To je pomalo neočekivano, ali
predavanje je razgovor. Samo predavač govori, no publika s njime ipak
neverbalno komunicira. Doista je nevjerojatno koliko se mnogo ljudske

interakcije - primjerice, većina prenošenja emocija - vodi na ovaj način,
držanjem tijela i izrazima lica (kao što smo primijetili kada smo spomenuli
Freuda). Dobar predavač ne iznosi samo činjenice (to je možda najnevažniji dio
predavanja), nego pripovijeda priču o tim činjenicama postavljajući ih točno
onako kako publika može razumjeti i procjenjujući to prema zanimanju koje
slušatelji pokazuju. Pripovijedajući priču predavač prenosi svojoj publici ne
samo činjenice, nego i zašto su one važne - zašto je važno da doznaju nešto o

čemu još uvijek nemaju pojma. Pokazati važnost nekoga niza činjenica znači
reći publici na koji bi način to znanje moglo promijeniti njihovo ponašanje ili
utjecati na način na koji tumače svijet tako da mogu biti u stanju izbjeći neke
prepreke i brže napredovati prema boljim ciljevima.

Dobar predavač, dakle, govori zajedno sa svojim slušateljima, a ne obraća im
se samo kao pasivnim slušateljima. Kako bi to uspio, predavač mora pažljivo
promatrati svaki pokret publike, svaku gestu i zvuk. Da dodatno
zakompliciramo, to se ne može postići tek gledanjem publike. Dobar predavač
9
govori izravno i gleda reakciju jedne, određene osobe , a ne utječe se klišejima,
nikada ne „iznosi govor“ publici. U toj je frazi sve pogrješno. Vi ne iznosite. Vi
govorite. Nitko nikada ne „iznosi govor“ - to ne postoji, osim ako govor nije

uštogljen i stereotipski, a takav ne bi trebao biti. Ne postoji „publika". Postoje
pojedinci koje treba uključiti u razgovor. Dobro uvježban i kompetentan javni
govornik obraća se jednoj raspoznatljivoj osobi, gleda kako taj pojedinac kima
ili odmahuje glavom, kako se mršti ili djeluje izgubljeno, ili primjereno i izravno
reagira na njegove geste i izraze. Zatim, nakon nekoliko fraza, zaokružujući
određenu ideju, prebacuje se na drugoga člana publike i čini to isto. Na taj način
zaključuje koji je stav čitave grupe i reagira na njega, ponaša se u skladu s tim.