Page 257 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

betonskih blokova - posuda za biljke oštrih rubova i nanizalo ih sve do kolnika.

Djeca su i tu došla skejtbordom klizati po rubovima, kao što su skejtali i po
betonskoj ogradi oko skulpture ispred zgrade. To nije dugo potrajalo. Uskoro su
duž tih rubova niknuli mali čelični stupići poznati kao skejtstoperi, razmješteni
svakih pola metra do metar. Kada sam ih vidio, sjetio sam se nečega što
se dogodilo u Torontu nekoliko godina prije. Dva tjedna prije nego što je počela
osnovnoškolska nastava, najednom su uklonili svu opremu sa svih igrališta u
gradu. Zakon koji regulira sigurnost na tim mjestima promijenio se i nastala je

panika. Žurno su uklonili sva igrališta, iako su bila dovoljno sigurna i osigurana,
a roditelji su ih uglavnom već platili (i to prilično nedavno). To je ujedno značilo
da više od godinu dana ne će biti igrališta. Za to sam vrijeme često viđao djecu
kako iz dosade trče po krovu mjesne škole. Mogli su činiti ili to ili se valjati
u prljavštini s mačkama i ne tako avanturističkom djecom.

Zašto sam rekao da su uklonjena igrališta bila „dovoljno sigurna"? Naime,
kada su igrališta previše sigurna, djeca se ili prestanu igrati na njima ili se počnu
njima služiti na način za koji nisu namijenjena. Djeci su potrebna igrališta koja
su dovoljno opasna da im predstavljaju izazov. Ljudi, bili oni odrasli ili djeca, ne
traže minimizaciju rizika. Oni traže njegovu optimizaciju. Šeću, voze se, vole i

igraju se kako bi postigli ono što žele, ali istodobno pomalo pomiču svoje
granice tako da se nastave razvijati. Zato, ako im se sve učini previše sigurnim,
ljudi (pa tako i djeca) počinju smišljati kako da ih opet učine opasnima.

Kada nas nitko ne priječi - i kada nas ohrabruju - radije živimo na rubu. Tu u
isto vrijeme možemo imati pouzdanja u svoje iskustvo i istodobno se suočavati s
kaosom koji nam pomaže da se razvijamo. Upravo zato spontano uživamo u
riziku (neki više od drugih). Osjećamo uzbuđenje i polet kada u sadašnjemu
trenutku radimo na tome da u budućnosti budemo bolji u nečemu. U suprotnom
lunjamo uokolo, lijeni, nesvjesni, bezoblični i ravnodušni. Ako smo previše
zaštićeni, podbacit ćemo kada iskrsne nešto opasno, nenadano i puno

najrazličitijih mogućnosti, a to će se neizbježno dogoditi.
Skejtstoperi su zbilja ružni. Marljivi skejteri morali bi doista gadno oštetiti
betonsku ogradu oko skuplture da bi izgledala ružno kao sada s tim napravama,
okovana metalom poput pitbulova ovratnika. Velike kamene posude za biljke

imaju metalne štitnike na rubovima smještene u nepravilnim razmacima i to, uz
oštećenja od skejtborda, sve zajedno djeluje odbojno, ostavlja dojam vrlo lošega
dizajna i nestručno obavljenih naknadnih rješenja. To područje, koje su
skulptura i biljke trebale uljepšati, sada djeluje poput nekakve mješavine
industrijskoga postrojenja, zatvora, institucije za psihičke bolesnike i radnoga