Page 256 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 256

11. PRAVILO


                        NE OMETAJTE DJECU DOK SE SKEJTAJU


                    OPASNOST I VJEŠTINA
                    Nekoć su se djeca skejtala na zapadnoj strani kompleksa Sidney Smith Hall
               pri Sveučilištu u Torontu gdje radim. Ponekad bih zastao i gledao ih. Od ulice do
               prednjega ulaza u zgradu vodilo je stubište s grubim, širokim, plitkim betonskim
               stepenicama,  obrubljeno  okruglim  željeznim  rukohvatima  dugim  šest  metara,

               promjera oko šest centimetara. Nesmotrena djeca, mahom dječaci, uzela bi zalet
               od  oko  deset  metara  s  vrha  stepenica.  Zatim  bi  skočili  na  svoje  daske  i
               počeli  luđački  skejtati  da  uhvate  brzinu.  Točno  prije  nego  što  će  se  sudariti
               s  rukohvatom,  sagnuli  bi  se,  jednom  rukom  uhvatili  dasku  i  skočili  na  vrh
               rukohvata, otklizali na skejtbordu šest metara do dna, odskočili i dočekali se na
               tlo. Ponekad bi se dočekali graciozno, i dalje stojeći na dasci, a ponekad bi pali i
               natukli se. No kako god se dočekali, uskoro bi opet krenuli ispočetka.

                    Neki će možda reći da je to glupo. Možda je doista bilo glupo. Ali bilo je i
               hrabro. Smatrao sam tu djecu nevjerojatnom. Držao sam da zaslužuju tapšanje
               po leđima i iskreno divljenje. Naravno da je bilo opasno - upravo je u tome i bio
               čar. Htjeli su pobijediti opasnost. Bili bi sigurniji u zaštitnoj opremi, no to bi sve

               pokvarilo. Nisu htjeli biti sigurni. Htjeli su biti sposobni - a upravo sposobnost
               čini ljude onoliko sigurnima koliko to uopće mogu biti.
                    Ja se nikada ne bih usudio raditi to što su ta djeca radila. Ne samo da se ne
               bih  usudio,  nego  to  ne  bih  ni  mogao.  Posve  se  sigurno  ne  mogu  popeti  na

               dizalicu  kao  oni  suvremeni  avanturisti  koje  možete  vidjeti  na  YouTubeu  (i,
               naravno, ljudi koji rade na dizalicama). Ne volim visine, iako mi osam tisuća
               metara  nadmorske  visine  dok  putujem  zrakoplovom  ne  smeta  -  to  je  toliko
               visoko  da  mi  prestane  smetati.  Nekoliko  sam  puta  letio  u  zrakoplovu  od
               karbonskih vlakana i izvodili smo akrobacije - čak i čekić - i to mi je bilo u redu,
               iako  fizički  i  psihički  zahtjevno.  (Za  figuru  čekića  trebate  upraviti  zrakoplov

               okomito  prema  gore,  sve  dok  ga  sila  gravitacije  ne  zaustavi.  Zatim  se
               avion počne obrušavati u spirali sve dok mu se nos ne okrene prema dolje - onda
               ga ispravljate. Ili izvodite još jedan čekić.) Ali ja ne znam skejtati - posebno ne
               niz rukohvate - i ne znam se penjati po dizalicama.
                    Sidney Smith Hall s istočne strane gleda na jednu drugu ulicu. Duž te ulice

                                                              13
               koja,  ironično,  nosi  naziv  St.  George ,  Sveučilište  je  postavilo  niz  velikih
   251   252   253   254   255   256   257   258   259   260   261