Page 260 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 260

drugih,  mi  nemamo  razloga  vjerovati  da  je  to  istina.  Ljudi  koji  iz  osobnih

               pobuda  rade  na  poboljšanju  svijeta  obično  se  ne  brinu  oko  toga  da  mijenjaju
               druge ljude - ili, ako im je to važno, preuzimaju odgovornost i prvo mijenjaju
               sebe.  U  pozadini  ovih  pravila  koja  onemogućuju  djeci  da  na  svojim
               skejtbordima  izvode  vrlo  vješte,  hrabre  i  opasne  majstorije  vidim  djelovanje
               podmukloga i duboko antiljudskog duha.


                    Još nešto o Chrisu
                    Moj prijatelj Chris, o kome sam već pisao, imao je upravo taj problem i to je
               uvelike utjecalo na njegovo psihičko zdravlje. Silno ga je mučila krivnja. Prije
               nego što je došao u Fairview, pohađao je osnovnu i nižu srednju školu u više
               gradova diljem ledenih prostranstava na krajnjemu sjeveru prerije u provinciji
               Alberta.  Tijekom  tih  selidba  često  je  svjedočio  tučnjavama  s  indijanskom

               djecom.  Ne  ću  pretjerati  ako  kažem  da  su  ta  djeca  u  prosjeku  bila  jača  i
               osjetljivija  na  provokaciju  (i  imala  su  svoje  razloge).  To  sam  dobro  znao  iz
               vlastitoga iskustva.
                    Kada  sam  bio  u  osnovnoj  školi,  imao  sam  prijatelja  mestika  (bilo  je  to
                                                                      14
               doduše turbulentno prijateljstvo), Renea Hecka . Kažem turbu-lentno zato što je
               situacija  bila  složena:  između  nas  dvojice  postojala  je  velika  kulturološka

               razlika. Njegova je odjeća bila prljavija, grublje se ponašao i grublje je govorio
               nego ja. Ja sam preskočio jedan razred i uz to sam još bio malen za svoju dob.
               Rene  je  bio  veliko,  pametno  i  zgodno  dijete,  i  bio  je  jak.  U  šestomu  razredu
               zajedno  smo  pohađali  nastavu  koju  je  držao  moj  otac.  Jednom  je  moj  otac
               uhvatio  Renea  da  žvače  žvakaću gumu. ,,Rene,“ rekao je, „izbaci tu žvakaću.
               Izgledaš kao krava.“ „Ha, ha“, potiho sam se nasmijao. „Rene krava.“ Možda je
               Rene i bio krava, ali sa sluhom zato nije imao problema. „Petersone,“ rekao je,

               „nakon škole si mrtav.“
                    Ranije toga jutra Rene i ja smo se dogovorili da ćemo uvečer otići u kino
               Gem gledati film. Činilo se kao da je to otpalo. U svakom slučaju, ostatak dana

               prošao mi je vrlo brzo i neugodno, kao što to već biva kada vrebaju prijetnja i
               bol. Rene me je mogao itekako dobro izmlatiti. Nakon škole krenuo sam prema
               privezištima za bicikle što sam brže mogao, no Rene je već bio tamo. Kružili
               smo  oko  bicikala,  on  sjedne,  ja  s  druge  strane.  Baš  kao  likovi  u  kratkim
               filmovima Keystone Cops. Nije me mogao uhvatiti dok god sam kružio, ali moja
               strategija  nije  mogla  trajati  zauvijek.  Vikao  sam  da  mi  je  žao,  no  to  ga  nije
               smekšalo. Ponos mu je bio povrijeđen i htio je da platim.
   255   256   257   258   259   260   261   262   263   264   265