Page 265 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

da, makar nesavršeno, shvatimo mrežu života. Zbog toga zaslužujemo možda

malo suosjećanja za hipotetsku agresiju našega destruktivnog ponašanja.
Ponekad jednostavno ne znamo bolje. Ponekad znamo bolje, ali još nismo došli
ni do jedne praktično provedive alternative. Na kraju krajeva, ljudima život ni
sada nije jednostavan - a samo prije nekoliko desetljeća većina je ljudi na svijetu
bila gladna, bolesna i nepismena. Još uvijek možemo na prste nabrojiti desetljeća
ovoga bogatstva u kojemu živimo (i koje se svugdje povećava). Čak su i danas
rijetke one sretne obitelji koje nemaju barem jednoga teško bolesna člana - a s

tim ćemo se problemom svi suočiti prije ili kasnije. Činimo što možemo da
učinimo ono što je najbolje, ovako ranjivi i krhki, a ovaj je planet grublji prema
nama negoli mi prema njemu. Možemo biti malo blaži prema sebi.

Na kraju krajeva, ljudska su bića iznimna stvorenja. Doista smo bića bez
premca, a čak nije sigurno da imamo ikakva stvarna ograničenja. Danas se
događa ono što se ljudima činilo nemogućim u ne tako davnoj prošlosti kada
smo tek počeli uviđati gotovo planetaran opseg svoje odgovornosti. Nekoliko
tjedana prije nego što sam počeo ovo pisati naišao sam na YouTubeu na dva
supostavljena videa. Jedan je prikazivao dobitnicu olimpijske zlatne medalje za
preskok 1956., drugi dobitnicu olimpijske srebrne medalje za preskok 2012.

Činilo se kao da nije riječ o istome športu - ili istome živom biću. Ono što je
McKayla Maroney izvela 2012. pedesetih bi se godina smatralo nadljudskim.
Parkur, šport nastao iz francuske vojne obuke s preskakanjem prepreka, doista je
fascinantan, baš kao i slobodno trčanje. Gledam snimke tih izvedaba s otvorenim
divljenjem. Ima djece koja skaču s trokatnih zgrada i pritom se ne ozlijede. To je
opasno, ali i fascinantno. Penjači po dizalicama toliko su hrabri da čovjeku

jednostavno stane pamet. Isto vrijedi i za ekstremne brdske bicikliste,
freestyle snowboardere, surfere na velikim valovima (i do 15 metara) i skejtere.
Momci koje sam već spomenuo, koji su pucali u srednjoj školi u
Columbineu, sami su sebe proglasili sucima ljudskoga roda – poput onoga

profesora koji je držao TED govor - iako na puno ekstremniji način; poput
Chrisa. Za Erica Harrisa, obrazovanijega od dvojice ubojica, ljudi su neuspjela i
pokvarena vrsta. Jednom kada čovjek prihvati takvu tvrdnju, neizbježno će se
početi očitovati njezina unutarnja logika. Ako je nešto pošast, kao što kaže
David Attenborough,181 ili tumor, kao što je istaknuo Rimski klub,182 onaj koji
to uništi je junak - ili, u ovome slučaju, istinski spasitelj planeta. Pravi ,,mesija“

bio bi u stanju dosljedno provesti svoju rigoroznu moralnu logiku i eliminirati i
sebe. To je ono što masovni ubojice, u svojemu gotovo bezgraničnu ogorčenju,
obično i čine. Ni njihovo vlastito bivovanje ne opravdava postojanje