Page 264 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Prije mene govorio je jedan drugi profesor. Pozvali su ga da održi govor o

svojemu uistinu fascinantnomu tehničkom radu s računalno inteligentnim
podlogama (nešto poput zaslona na dodir, ali koji se mogu staviti bilo gdje). No
on je umjesto toga govorio o prijetnji koju ljudska bića predstavljaju za opstanak
našega planeta. Baš kao i Chris - kao i previše drugih ljudi - postao je
antičovječan do srži. Nije doduše toliko uznapredovao na tomu putu kao moj
prijatelj, no i jednoga i drugoga pokretao je isti užasni duh.

Na video-zaslonu pred kojim je stajao beskrajno spora snimka prikazivala je
unutrašnjost kineske tvornice za visoku tehnologiju: bila je toliko velika da se
doimala kao mnoštvo gradskih blokova. Stotine i stotine radnika u bijelome
stajali su poput sterilnih, neljudskih robota iza svojih montažnih linija, nečujno

sklapajući dio A s dijelom B. Taj je profesor rekao publici - punoj mladih bistrih
ljudi - kako su on i njegova supruga odlučili imati samo jedno dijete. Rekao je da
bi o tome trebali promisliti svi koji se smatraju imalo etičnim osobama. Držim
da je to vrlo dobra odluka - ali samo u njegovu slučaju (zapravo, u njegovu
slučaju možda bi bilo dobro i manje od jednoga). Brojni studenti iz Kine mirno
su sjedili u publici dok je on tako moralizirao. Možda su mislili na bijeg svojih
roditelja iz terora Maove kulturne revolucije i njegove politike jednoga djeteta.

Možda su mislili na golemo poboljšanje životnoga standarda i slobodu koju su
omogućile upravo te tvornice. Nekolicina je to i spomenula kada je došlo
vrijeme za postavljanje pitanja.

Bi li taj profesor ponovno razmotrio svoje stavove kada bi znao kamo takve
ideje mogu odvesti? Volio bih reći da bi, no ne vjerujem u to. Mislim da je
mogao znati, ali je odbio. Ili još gore: možda je znao, no nije ga bilo briga - ili je
znao i svejedno dobrovoljno nastavio tim putem.

Samoproglašeni suci ljudskoga roda
Ne tako davno Zemlja se činila beskrajno većom od ljudi koji je nastanjuju.

U kasnomu devetnaestom stoljeću briljantni biolog Thomas Huxley
(1825.-1895.) - vjerni Darwinov branitelj i djed Aldousa Huxleyja - pred
Britanskim je parlamentom rekao da je doslovno nemoguće da čovječanstvo
iscrpi oceane. Njihova sposobnost generiranja jednostavno je prevelika, barem
koliko on može utvrditi, čak i za najrevnije ljudske eksploatacije. Samo pedeset
godina poslije knjiga Rachel Carson pod nazivom Tiho proljeće zapalila je iskru

iz koje je nastao pokret za zaštitu okoliša. Pedeset godina! To je ništa! To nije
niti jučer.
Tek smo uspjeli razviti konceptualne alate i tehnologije koje nam omogućuju