Page 302 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 302

malo  čega  tako  teško  pomiriti  s  temeljnim  ograničenjima  ljudske  egzistencije

               kao zbog bolesti djeteta.
                    Mikhaila,  godinu  i  nekoliko  mjeseci  starija  od  Juliana,  također  je  imala
               problema. Kada je imala dvije godine, podigao bih je na ramena i tako nosio.
               Djeca uživaju u tome. Međutim, kada bih je nakon toga spustio na tlo, sjela bi i
               rasplakala se. Zato sam to prestao činiti i mislio sam da je to kraj problema - ali

               nije bilo tako. Supruga Tammy rekla mi je da nešto nije u redu s Mikhailinim
               hodom, no ja to nisam mogao opaziti. Tammy je smatrala da bi to moglo imati
               veze s načinom na koji je reagirala kada bih je nosio na ramenima.

                    Mikhaila je bila vedro dijete s kojim se bilo vrlo lako nositi. Jednoga dana
               kada  je  imala  otprilike  četrnaest  mjeseci  poveo  sam  je  zajedno  s  Tammy  i
               njezinim  djedom  i  bakom  u  Cape  Cod  (u  to  smo  vrijeme  živjeli  u  Bostonu).
               Kada smo došli tamo, Tammy i njezini mama i tata izišli su iz automobila i tako
               sam  ostao  sam  s  Mikhailom.  Sjedili  smo  na  prednjemu  sjedalu,  ona  je  bila
               ispružena na suncu i tepala je. Nagnuo sam se da je čujem što govori.

                    „Sretna, sretna, sretna, sretna, sretna?
                    Eto, takva je bila.

                    Međutim, kada je napunila šest godina, počela je biti potištena. Ujutro ju je
               bilo teško izvući iz kreveta. Vrlo se sporo oblačila. Kada bismo otišli u šetnju,
               zaostajala bi za nama. Zalila se da je bole noge i da joj tenisice ne odgovaraju.
               Kupili smo joj deset različitih pari, ali nije pomoglo. Išla je u školu, držala glavu
               uspravno  i  pristojno  se  ponašala.  Ali  kada  bi  došla  kući  i  ugledala  mamu,

               briznula bi u plač.
                    Budući da smo se malo prije toga preselili iz Bostona u Toronto, pripisali
               smo te promjene stresu zbog preseljenja. Ali nije postalo ništa bolje. Mikhaila je

               počela silaziti niz stepenice jednu po jednu. Počela se kretati poput puno starije
               osobe. Zalila se ako biste je primili za ruku. (Jednom me je, puno kasnije, pitala:
                                                                          18
               „Tata, kada si se sa mnom igrao This Little Piggy  dok sam bila mala, je li to
               trebalo boljeti?" Neke stvari naučite prekasno...)
                    Liječnik  u  našoj  ambulanti  rekao  nam  je:  „Neka  djeca  imaju  bolove  dok

               rastu. To je normalno, ali mogli biste je odvesti fizijatru." To smo i učinili. On je
               pokušao  zakrenuti  Mikhailinu  petu.  Nije  se  pomaknula.  To  nije  bilo  dobro.
               Fizijatar nam je rekao: „Vaša kći ima juvenilni reumatoidni artritis." To nismo
               htjeli čuti, nije nam se svidio taj fizijatar. Vratili smo se u našu ambulantu gdje
               nam  je  drugi  liječnik  savjetovao  da  Mikhailu  odvedemo  u  dječju  bolnicu
   297   298   299   300   301   302   303   304   305   306   307