Page 307 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

u antičkim dramama opisivao dio radnje u kojemu bi svemoćno božanstvo naglo

i čudesno interveniralo u priču da spasi unesrećenoga junaka. Taj se izraz i danas
koristi za loše priče u kojima svaki lik i svaki neuspjeli zaplet može biti spašen
uz malo neuvjerljive čarolije ili drugih peripetija koje nisu u skladu s razumnim
očekivanjima čitatelja. Marvelovi junaci ponekad spašavaju priču upravo na taj
način. Primjerice X-Man uvijek spašava stvar zato što može razviti bilo koju
moć koja je potrebna da spasi život. Vrlo je zgodno imati ga pri ruci. Mnoštvo je
sličnih primjera u popularnoj kulturi. Na kraju knjige Stephena Kinga The Stand,

(upozoravam da je ovo spoiler), sam Bog uništava zlikovce iz romana. A u
sapunici Dallas ispostavilo se da je cijela deveta sezona (1985.-1986.) bila samo
san. Obožavatelji se žale na takve stvari i u pravu su. Prevareni su. Publika koja
prati priču spremna je obuzdati nevjericu sve dok su ograničenja koja priču čine
mogućom koherentna i dosljedna. Pisci, sa svoje strane, pristaju pridržavati se

svojih početnih odluka. Obožavatelje živcira kada pisac vara. Žele baciti knjigu
u kamin, a televizor pogoditi ciglom.
To je postao i Supermanov problem: postao je toliko moćan da je sama sebe
mogao „božanskom intervencijom" spasiti iz bilo koje situacije, u bilo kojemu
trenutku. Zato je 1980-ih franšiza gotovo ugasla. Umjetnik-pisac John Byrne

uspješno ju je obnovio i ponovno napisao Supermana. Zadržao je njegovu
biografiju, ah ga je lišio mnogih njegovih novih moći. Više nije mogao podizati
planete niti otresati hidrogenske bombe. Također je učinio da mu moći ovise o
sunčevoj svjetlosti tako da je u nekom smislu bio suprotnost vampiru. Dobio je
neka razumna ograničenja. Superjunak koji može učiniti bilo što, čini se, uopće
nije superjunak. Nije ni po čemu poseban, prema tome, ništa je. Nema se protiv

čega boriti tako da mu se čovjek ne može ni diviti. Čini se da svako razumno
biće zahtijeva ograničenje. Možda je to zato što Biće zahtijeva postajanje, baš
kao i samu egzistenciju - a postati znači postati nešto više, ih barem nešto
drukčije. To je moguće samo nečemu što je ograničeno.

U redu.
Ali što je s patnjom koju uzrokuju takva ograničenja? Možda su ograničenja
koja Biće zahtijeva toliko snažna da bi cijeli projekt trebalo odbaciti. Tu je ideju
Dostojevski vrlo jasno iznio riječima protagonista Zapisa iz podzemlja'. „Sve se

može kazati o svjetskoj povijesti, sve što god i najrastrojenijoj uobrazilji može
pasti na pamet. Jedno se jedino ne može kazati - da u njoj vlada razumnost. Od
prve ćete se riječi zagrcnuti." Kao što smo vidjeli, Goetheov Meflsto, protivnik
Bića, u Faustu vrlo eksplicitno izražava svoje protivljenje svemu što je Bog
stvorio. Godinama nakon toga Goethe je napisao drugi dio Fausta u kojemu je