Page 305 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

artritisa nakon što uđu u pubertet. Nitko ne zna zašto. Počela je uzimati

metotreksat u tabletama, ne više u injekcijama. Četiri godine sve je bilo dobro, a
onda ju je jednoga dana počeo boljeti lakat. Odveli smo je u bolnicu. „Imaš samo
jedan artritičan zglob“, rekao je reumatologov pomoćnik. To nije „samo". Dva
nije puno više od jedan, ali jedan je puno više od nula. Taj jedan zglob značio je
da nije preboljela artritis, bila je to samo stanka. Bila je shrvana mjesec dana, no
još uvijek se bavila plesom i igrala se loptom s prijateljima na ulici pred našom
kućom.

Sljedećega rujna, kada je Mikhaila krenula u jedanaesti razred, re-
umatologinja je imala još neugodnih vijesti. Magnetska rezonanca otkrila je
pogoršanje na kuku. Rekla je Mikhaili: „Morat ćemo ti zamijeniti kuk prije nego

što navršiš trideset godina.“ Možda je to oštećenje nastalo prije čudesna
etanerceptova učinka? Nismo znali. Bile su to zloslutne vijesti. Jednoga dana,
nekoliko tjedana poslije toga, Mikhaila je igrala hokej u dvorani svoje srednje
škole kada joj se usred igre ukočio kuk. Šepajući je napustila teren. Boljelo ju je
sve više i više. Reumatologinja je rekla: „Čini se da ti je dio bedrene kosti
odumro. Ne ćemo ti trebati zamijeniti kuk s trideset godina. Trebamo ti ga
zamijeniti sada.“

Dok sam sjedio sa svojom klijenticom - koja mi je govorila o galopirajućemu
tumoru svojega supruga - raspravljali smo o krhkosti života, o egzistencijalnoj
tragediji i nihilizmu koji potiče neposredna prijetnja smrti. Podijelio sam s njom

misli o svojemu sinu. Ona se, baš kao i svaki čovjek koji se nađe u takvoj
situaciji, pitala: „Zašto moj suprug? Zašto ja? Čemu ovo?“ Najbolji odgovor koji
sam joj mogao dati bila je moja spoznaja o čvrstoj povezanosti između ranjivosti
i Bića. Ispričao sam joj staru židovsku priču, mislim da je dio komentara Tore.
Počinje s pitanjem koje je strukturirano poput zen koana. Zamislite biće koje je
sveznajuće, sveprisutno i svemoćno. Što takvu biću nedostaje? Odgovor?
Ograničenje.

Ako ste već sve, posvuda i uvijek, nemate kamo otići i nemate što biti. Sve
što može biti već jest, a sve što bi se moglo dogoditi već se dogodilo. Upravo je
zato, kaže dalje ta priča, Bog stvorio čovjeka. Bez ograničenja nema priče. Bez
priče nema Bića. Ta mi je ideja pomogla da se nosim sa zastrašujućom krhkošću

Bića. Pomogla je i mojoj klijentici. Ne želim pretjerati ističući važnost te ideje.
Ne želim reći da zbog toga sve najednom postane u redu. Moja se klijentica i
dalje morala boriti s tumorom svojega supruga, baš kao što sam se i ja nastavio
suočavati sa strašnom bolesti svoje kćeri. Ali ima nečega u tome da prihvatimo
da su egzistencija i ograničenje nerazdvojno povezani.