Page 303 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Hospital for Sick Children. Rekao je: „Odvedite je na odjel hitne pomoći, tako

ćete brzo doći do reumatologa." I nego što, Mikhaila je imala artritis. Fizijatar
koji nam je iznio onako loše vijesti bio je u pravu. Trideset i sedam oštećenih
zglobova. Teški poliartikulirani juvenilni idiopatski artritis. Uzrok? Nepoznat.
Prognoza? Rana zamjena više zglobova.
Kakav bi to Bog stvorio svijet u kojemu se takvo što uopće moglo dogoditi?

- pogotovo tako nevinoj i sretnoj djevojčici? To je pitanje od apsolutno temeljne
važnosti, kako vjernicima, tako i nevjernicima. Tim se pitanjem (kao i brojnim
drugim teškim pitanjima) bavi remek-djelo Braća Karamazovi Fjodora
Dostojevskoga, o kojemu smo već nešto rekli u 7. pravilu. Svoje sumnje u
ispravnost Bića Dostojevski izražava u liku Ivana, elokventna, zgodna,

sofisticirana brata (i najvećega protivnika) manastirskoga novaka Aljoše. „To ne
znači da Boga ne priznajem, shvati već jednom," kaže Ivan, „nego ne priznajem
niti mogu priznati svijet koji je on stvorio, svijet Božji."
Ivan priča Aljoši priču o djevojčici koju su roditelji kažnjavali tako što bi je
zimi po noći zaključali u poljski zahod (istinita priča koju je Dostojevski izrezao

iz novina). ,,I ta je majka mogla spavati dok su se noću razlijegali jauci toga
jadnog djeteta zatvorena na onomu odvratnom mjestu!" kaže Ivan. „Shvaćaš li ti
kako je bilo tom malom stvorenju koje još ne može pravo pojmiti što se to s njim
događa kad se na onom odvratnom mjestu, u mraku i na studeni, udara svojom
sitnom šakom u bolna prsa i roni krvave, nevine, krotke suze zazivajući ‘dragog

Bogu’ da je zaštiti! [...] Zamisli da sam gradiš građevinu ljudske sudbine, kako bi
na kraju usrećio ljude, kako bi im napokon dao mir i spokojstvo, a da je radi toga
potrebno i nužno da strada u mukama samo jedno jedino sićušno stvorenje, eto,
to isto dijete što se lupalo šakom u prsa, i da se na njegovim neosvećenim
suzama podigne ta građevina, bi li pristao biti graditelj pod takvim uvjetima,
kaži ali ne laži!" Aljoša razmisli. „Ne, ne bih pristao", odgovara tiho. Ne bi
učinio ono što Bog, čini se, slobodno dopušta.

Godinama prije shvatio sam nešto važno vezano za ovo pitanje, a odnosi se
na mojega trogodišnjeg Juliana. Pomislio sam: „Volim svojega sina. Ima tri
godine, malen je, sladak i smiješan. Ali ujedno se i bojim za njega zato što bi
mogao biti povrijeđen. Kada bih imao moć da to promijenim, što bih učinio?"

Pomislio sam: „Mogao bi biti visok šest metara umjesto jednoga metra. Onda ga
nitko ne bi mogao baciti na pod. Mogao bi biti načinjen od titana umjesto od
mesa i kostiju. Tada ga ne bi bilo briga ako bi neko derište bacilo kamion-
igračku u njegovu glavu. Mozak bih mu mogao osnažiti umjetnom
inteligencijom. A čak i ako bi doživio neko oštećenje, lako bismo mu mogli