Page 308 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

vrag ponovio svoj credo, ovoga puta u malo drukčijemu obliku, samo da naglasi

istu misao:
Prošlo i puko ,,Ne“, potpuno jedinstvo!

I što će nam to vječno stvaranje!
Stvorenje ni za kakvo haranje!

„Bilo i prošlo“ Što li se tu štije?
Isto kao da nikad bilo nije, a kreće u krugu kao da je bilo.

No vječno prazno, to je meni milo.
Ove riječi može razumjeti svaki čovjek kada mu se uništi san, brak okonča ili
kada mu član obitelji teško oboli. Kako stvarnost može biti tako nepodnošljivo

osmišljena? Kako je to moguće?
Možda bi, kao što su mladići iz Columbinea ustvrdili (vidi 6. pravilo), bilo
bolje uopće ne postojati. Možda bi čak bilo bolje da uopće nema Bića. Ali osobe
koje dođu do prvoga od ova dva zaključka koketiraju sa samoubojstvom, a oni
koji dođu do drugoga s nečim još gorim, nečim uistinu monstruoznim. Na rubu

su ideje sveopćega uništenja. Poigravaju se s mišlju genocida - ili i gore od toga.
Čak i najmračnija područja imaju svoje još mračnije zakutke, a ono što zbilja
užasava jest da su takvi zaključci razumljivi, možda čak i neizbježni - iako se ne
mora neizbježno postupiti u skladu s njima. Primjerice, što razumna osoba treba
misliti kada pred sobom ima dijete koje pati? Ne bi li upravo razumnu osobu,

suosjećajnu osobu, počele zaokupljati takve misli? Kako je Bog mogao dopustiti
da ovakav svijet postoji?
Možda su ti zaključci logični. Možda su razumljivi. Ali u svima njima ima
jedna kvaka. Djela (ako ne i same misli) koja proiziđu iz takvih zaključaka
situaciju neizbježno čine još gorom. Mržnja prema životu, prijezir prema životu

- makar ih osjećali zbog istinske boli koju život nanosi - od toga život postaje
samo još gori, nepodnošljivo gori. U tome nema istinskoga protesta, nema
ničega dobrog, samo želja da se stvori patnja patnje radi. To je sama bit zla.
Ljude koji počnu tako razmišljati samo jedan korak dijeli od potpuna pustošenja.
Ponekad samo nemaju potrebna sredstva, a ponekad, kao Staljin, drže prst na
gumbu za aktivaciju nuklearne bombe.

No s obzirom na tako očite užase egzistencije, zar zbilja ne postoji nikakva
smislena alternativa? Može li samo Biće, sa svojim komarcima malaričarima,
djecom vojnicima i degenerativnim neurološkim bolestima uistinu biti
opravdano? Nisam siguran bih li i u devetnaestomu stoljeću mogao odgovoriti