Page 197 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

nadomjestiti. Nick Lukea ili Luke Nicka. Ovdje riječ mora ne

vrijedi.
Osjećaje ne možeš promijeniti, rekla je jednom Moira, ali
ponašanje možeš.

Što je sve itekako točno.
Kontekst je sve; ili je to zrelost? Jedno ili drugo.

* * *

One noći prije odlaska iz kuće, posljednje, hodala sam sobama.

Nismo ništa spakirali, jer nismo mnogo nosili sa sobom, a nismo ni
smjeli ničim pokazati da odlazimo. Stoga sam samo hodala sobama,

tu i tamo gledala neke stvari, razmišljajući o tome kako smo sebi
uredili zajednički život. Nekako mi se činilo da ću se moći sjetiti,

poslije, kako je izgledao.
Luke je bio u dnevnom boravku. Zagrlio me je. Oboje smo se
osjećali bijedno. Odakle smo mogli znati da smo sretni, pa i onda?

Barem smo to imali: ruke, zagrljaj.
Mačka, rekao je odjednom.

Mačka? rekla sam u vunu njegova džempera.
Ne možemo je samo tako ostaviti.
Nisam mislila na mačku. Nitko od nas nije mislio. Naša je

odluka bila iznenadna, a zatim je trebalo razraditi plan. Zacijelo
sam mislila da ide s nama. No, nije mogla ići, ne uzimaš mačku na

jednodnevni izlet preko granice.
Da je pustimo van? rekla sam. Mogli bismo je jednostavno

ostaviti.
Zadržavala bi se oko kuće i mijaukala pred vratima. Netko bi

opazio da smo otišli.
Mogli bismo je nekome dati, rekla sam. Nekome od susjeda.
Čim sam to izgovorila, uvidjela sam da bi to bilo glupo. Ja ću se za

to pobrinuti, rekao je Luke. Rekao je to a ne nju, i znala sam što
kani: ubiti. Eto što moraš učiniti prije no što ubiješ, pomislila sam.

Moraš sve svesti na »to«. Najprije u glavi, a zatim slijedi ostvarenje.