Page 198 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Znači, tako to čine oni, pomislila sam. Kao da to nisam prije ni

znala.
Luke je našao mačku koja se skrivala ispod našeg kreveta. One
uvijek znaju. Otišao je s njom u garažu. Ne znam što je učinio i

nisam ga ni pitala. Sjedila sam u dnevnom boravku, ruku skrštenih
na krilu. Trebala sam izići s njim, preuzeti malo odgovornosti.

Barem sam ga kasnije trebala pitati, pa je nije morao sam snositi;
zato što je i ta mala žrtva, to gašenje ljubavi, prinijela zbog mene.

I oni tako nešto rade. Prisiljavaju te da ubijaš, u sebi.
Uzalud, kako se pokazalo. Pitam se tko im je rekao. Možda

susjed koji je promatrao naš auto kako ujutro izlazi s kolnog
prilaza, koji nas je nanjušio i otkucao kako bi dospio na listu
zaslužnih. Možda nas je čak cinkao čovjek koji nam je pribavio

pasoše; zašto ga ne bi dvaput platili? To im je i slično, da nam
podmetnu falsifikatore pasoša, klopku za neoprezne. Božje Oči sve

vide.
Zato što su bili spremni, čekali su nas. Trenutak izdaje je

najgori, trenutak kad nedvojbeno znaš da su te izdali: da ti je neko
drugo ljudsko biće željelo toliko zla.

Kao da si u dizalu koje je netko presjekao na najgornjem katu.
Padaš, padaš, a ne znaš kad ćeš tresnuti.

* * *

Zazivam vlastite duhove, gdje god bili; da ne klonem duhom.
Moram se sjetiti kako izgledaju. Nastojim ih zadržati u mislima,

njihova lica, poput slika u albumu. No, oni neće mirno stajati, miču
se, sad je tu smiješak, sad ga nema, njihove se crte grče i savijaju,

kao da papir gori, tama ih proždire. Tračak, blijedo svjetlucanje u
eteru; žar, polarno svjetlo, ples elektrona, zatim ponovno lice, lica.
No, ona blijede, iako pružam ruke prema njima, oni mi izmiču,

duhovi u osvitu. Vraćaju se tamo, gdje bili da bili. Ostanite sa
mnom, želim reći. Ali, oni neće.

Ja sam kriva. Previše toga zaboravljam.