Page 200 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Htjela bih znati što namjeravaš. Ali, bez obzira na to, pomozi mi,

molim Te, da to izdržim. Premda možda nisi kriv; ne vjerujem ni
trena da je sve ovo što se događa Tvoja zamisao.
Ima dovoljno kruha svagdanjega, pa neću na to gubiti vrijeme.

Nije u tome glavni problem. Problem je progutati ga a da se ne
ugušiš njime.

Sad smo stigli do opraštanja. Nemoj se truditi da mi oprostiš
baš sada. Ima važnijih stvari. Na primjer, čuvaj one druge, ako su

na sigurnom. Ne daj da previše pate. Ako moraju umrijeti, neka
umru brzo. Možda bi im mogao osigurati nekakav Raj. Za to Te i

trebamo. Pakao si možemo stvoriti same.
Vjerojatno bih morala reći kako opraštam onome koji je to
učinio i za sve što je učinio. Trudim se, ali nije lako.

Na redu je napast. U Centru je napast bilo sve osim jela i
spavanja. Saznanje je bilo napast. Ono što ne znaš, neće te uvesti u

napast, govorila je Tetka Lydia.
Možda zapravo i ne želim znati što se događa. Možda radije ne

bih znala. Možda ne bih mogla podnijeti da znam. Pad u grijeh bio
je pad od nevinosti do saznanja.

Previše razmišljam o lusteru, iako ga sada nema. No, mogla bi se
upotrijebiti kuka u ormaru. Razmatrala sam sve mogućnosti. Kad
se prikvačiš, moraš se samo nagnuti naprijed svom težinom i ne

opirati se.
Izbavi nas od zla.

Zatim dolazi Kraljevstvo, moć i slava. Teško je u sve to sada
vjerovati. No, ipak ću pokušati. U nadi, piše na nadgrobnim
spomenicima.

Zacijelo osjećaš da su Te dobro predriblali. Mislim da to nije
prvi put.

Da sam na Tvom mjestu, bilo bi mi svega dosta. Doista bi mi se
smučilo. Mislim da je u tome razlika između nas.

Osjećam se prilično nestvarnom kad tako s Tobom razgovaram.
Čini mi se da govorim zidu. Kad bi mi barem odgovorio. Osjećam se