Page 196 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

30

Noć pada. Ili je pala. Kako to da noć pada umjesto da se diže,
poput sunca? Ipak, ako pogledate na istok, kad sunce zalazi, vidjet
ćete kako se noć diže, a ne pada; tama se uzdiže u nebo, iznad

horizonta, poput crna sunca iza oblačnog pokrivača. Poput dima iz
nevidljive vatre, linije vatre tik ispod horizonta, požara u ravnici ili

grada koji gori. Možda noć pada zato što je teška, debela zavjesa
navučena preko očiju. Vuneni pokrivač. Kad bih barem mogla

vidjeti u tami, bolje no što vidim.
Noć je, znači, pala. Osjećam kako me pritišće poput kamena.

Nema povjetarca. Sjedim pokraj odškrinuta prozora, s
razmaknutim zavjesama, zato što vani nema nikoga, nema potrebe
za smjernošću, u spavaćici, dugih rukava i ljeti, da nas sačuva od

napasti vlastita tijela, da nas sačuva od napasti da same sebe
grlimo, golih ruku. Ništa se ne miče na mjesečini reflektora. Miris iz

vrta diže se poput tjelesne temperature, zacijelo ima cvijeća koje
cvate noću, jer je miris vrlo jak. Gotovo ga vidim, poput crvena

zračenja što treperi i svjetluca u podne iznad asfalta na autocesti.
Dolje na travnjaku, netko izranja iz slapa tame ispod vrbe,

korača svijetlim potezom, duga sjena čvrsto se drži njegovih peta.
Je li to Nick, ili netko drugi, netko nevažan? On zastaje, gleda u ovaj
prozor, i ja vidim bijeli oval njegova lica. Nick. Gledamo jedno u

drugo. Ja nemam ruže da njome mahnem, on nema lutnje. No, to je
ista glad.

Kojoj se ne smijem prepustiti. Navlačim lijevu zavjesu između
nas, preko svog lica, i trenutak kasnije on nastavlja hodati i zalazi u

nevidljivost iza ugla.
Zapovjednikove su riječi točne. Jedan i jedan i jedan i jedan nije

četiri. Svaki pojedini je jedinstven, i ne mogu se međusobno spojiti.
Ne mogu se zamijeniti jedan s drugim. Jedan drugoga ne može