Page 193 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

palcem, zamišljen, sjećajući se. »Evo« kaže zatim i spušta je

otvorenu preda me na pisaći stol.
Najprije vidim sliku: Venera Milonska, na crno-bijeloj
fotografiji, s brkovima i crnim grudnjakom i dlačicama pod

pazuhom, nevješto nacrtanim. Na suprotnoj stranici je rimski
Koloseum, s engleskim natpisom, a ispod njega konjugacija: sum es

est, sumus estis sunt. »Evo ga« kaže pokazujući mi prstom, i vidim
ga na rubu, napisan istom tintom kojom su nacrtane Venerine

dlačice. Nolite te bastardes carborundorum.
»Nije lako objasniti zašto je to smiješno, ako ne znaš latinski«

kaže. »Svašta smo pisali na taj način. Ne znam od koga smo to
naučili, možda od starijih đaka. «Zaboravljajući mene i sebe, okreće
stranice. »Vidi ovo« kaže. Slika se zove Sabinjanke, a na rubu je

načrčkano: pim pis pit, pimus pistis pants. »Evo još jedne« kaže.
Cim cis cit… Staje, vraća se u sadašnjost, neugodno mu je. Ponovno

se smješka; ovaj put mogla bih to nazvati cerekanjem. Zamišljam
pjege na njemu, čuperak na čelu. U ovom trenutku skoro mi se

sviđa.
»Ali, što je to značilo?« pitam.

»Koje?« pita on. »Oh, značilo je ‘Nemojte dopustiti svinjama da
vas samelju’. Vjerojatno smo nekada mislili kako smo prilično
mudri.«

Usiljeno se osmjehujem, ali sada imam pred očima cijelu sliku.
Znam zašto je to napisala na stijeni ormara, ali također znam da je

to zacijelo naučila u ovoj sobi. Gdje drugdje? Od njega, prilikom
nekog ranijeg iznošenja dječačkih sjećanja, neke ranije razmjene
povjerenja. Znači, nisam bila prva. Koja je prodrla u njegovu tišinu,

koja je s njim igrala dječje igre slaganja riječi.
»Što se s njom dogodilo?« pitam.

On se gotovo ne da zbuniti. »Jesi li je možda poznavala?«
»Jesam, u neku ruku« kažem.

»Objesila se« kaže; zamišljeno, ne tužno. »Stoga smo maknuli
luster. Iz tvoje sobe.« On zastaje. »Serena je saznala« kaže, kao da