Page 199 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

* * *

Večeras ću se pomoliti.
Ali ne klečeći do podnožja kreveta, s koljenima na tvrdom

drvenom podu gimnastičke dvorane, dok Tetka Elizabeth stoji
pokraj dvostrukih vrata, prekriženih ruku, s ostanom za pojasom, a

Tetka Lydia korača dugim koracima duž reda žena što kleče u
spavaćicama udarajući nas po leđima ili stopalima ili stražnjicama

ili rukama, lagano, samo kvrckajući, tapšući, drvenim pokazivačem
kad bismo se zgurile ili otromboljile. Htjela je da glave prignemo
baš kako treba, da skupimo i pružimo nožne prste i držimo laktove

pod propisanim kutom. Na stav zanimao ju je dijelom zbog
estetike: voljela je vanjski izgled. Htjela je da izgledom nalikujemo

na anglosaksonske reljefe na nadgrobnim spomenicima ili na
anđele s božičnih čestitki, uniformirane u našim haljama, simbole

neokaljanosti. No, poznavala je i duhovnu vrijednost tjelesne
ukočenosti, napetosti mišića: malo bola pročišćava duh, govorila bi.

Molile smo se za prazninu kako bismo bile dostojne ispunjenja:
milošću, ljubavlju, samoodricanjem, sjemenom i čedima.
O, Bože, kralju neba i zemlje, hvala ti što me nisi stvorio

muškarcem.
O, Bože, satri me. Učini me plodnom. Obuzdaj mi pohotu da se

mogu umnožiti. Daj mi ispunjenje…
Neke bi se time zanijele. Ekstazom poniženja. Neke bi ječale i

plakale.
Nema smisla da se produciraš, Janine, govorila je Tetka Lydia.

* * *

Molim se tu gdje jesam, sjedeći pokraj prozora, gledajući kroz

zavjese u prazan vrt. Ni oči ne sklapam. I vani i u mojoj glavi vlada
jednaka tama. Ili svjetlo.
Moj Bože. Koji jesi u kraljevstvu nebeskom što je u nama.

Htjela bih da mi kažeš svoje Ime, ono pravo. Ali, bit će dovoljno
i Ti.