Page 203 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

31

Svaku večer kad idem spavati pomišljam: Ujutro ću se probuditi
u vlastitoj kući, i sve će biti isto kao prije.
No, ni ovoga jutra nije bilo tako.

* * *

Odijevam se, oblačim ljetnu odjeću, još je ljeto; kao da je sve

stalo ovoga ljeta. Srpanj, bez daha danju, sauna noću, teško je
zaspati. Nastojim da mi vrijeme ne prohuja netragom. Morala bih

urezivati crte u zidu, po jednu za svaki dan, i prekrižiti ih kad ih se
nakupi sedam. No, kakve li koristi od toga, nisam u zatvoru; ovdje

se ne odsjeda nikakva kazna. U svakom slučaju, moram samo
pitati, utvrditi koji je danas dan. Jučer je bio četvrti srpanj, nekada

Dan nezavisnosti, prije no što su ga ukinuli. Prvoga rujna bit će Dan
rada, još su ga zadržali, ali ne i u Kolonijama.
Ipak, određujem vrijeme po mjesecu. Lunarnom, ne solarnom.

* * *

Saginjem se da privežem crvene cipele; ove su lakše, s

diskretnim prorezima, premda nipošto nisu izazovne kao sandale.
Teško se saginjem; usprkos vježbama, osjećam kako mi se tijelo

postepeno koči, opire. Tako sam nekada zamišljala duboku starost.
Čak mi se čini da tako i hodam: zgrbljena, kičme savijene u upitnik,

kostiju iz kojih se izlučio kalcij, poroznih poput vapnenca. Kad sam
bila mlađa i zamišljala starost, mislila sam da čovjek više cijeni sve u

životu kad mu nije preostalo mnogo vremena. Zaboravila sam
uključiti gubitak energije. Ponekad zaista više cijenim neke stvari,
jaja, cvijeće, ali to zatim pripisujem napadaju sentimentalnosti, u

mislima mi prolijeću slike u tehnikoloru, nalik na razglednice s
prekrasnim zalascima sunca što su ih toliko proizvodili u