Page 205 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

emigriralo, ako je vjerovati vijestima. Vidjela sam ih na televiziji

pun brod, naginjali su se na ogradu u crnim kaputima i šeširima i s
dugim bradama trudeći se da izgledaju što židovskije, u nošnji
iščeprkanoj iz prošlosti, žene sa šalovima na glavi, smiješeći se i

mašući, pomalo ukočeno, kao da poziraju; na sljedećoj snimci
prikazali su bogatije u redu za avion. Glenova kaže da su se i neki

drugi tako izvukli, pretvarajući se da su židovi, što nije bilo lako
zbog testova; osim toga, sada su i tu pooštrili kontrolu.

No, ne vješaju te samo zato što si židov. Vješaju te ako si
buntovni židov koji se neće opredijeliti. Ili lažni obraćenik. I toga

ima na televiziji: noćne racije, izvlačenje skrivenih tora, talita,
Davidovih zvijezda ispod kreveta. I njihovi vlasnici, mrkih,
nepokajničkih lica, okruženi Očima, pritiješnjeni uza zidove svojih

spavaćih soba, dok nam spiker tužnim glasom govori o njihovoj
himbenosti i nezahvalnosti.

Prema tome, J ne znači Jevrejin. što bi moglo značiti? Jehovin
svjedok? Jezuit? Što god da značilo, mrtav je.

* * *

Nakon tog obrednog gledanja krećemo dalje, idemo kao obično,
prema nekom otvorenom prostoru, koji možemo prijeći, kako

bismo mogle razgovarati. Ako se to može nazvati razgovorom, to
okljaštreno šaptanje, što izbija kroz lijevke naših bijelih krila.

Telegrafski, poput verbalnog semafora. Amputiran govor.
Ne smijemo se nikada dugo zadržati na jednom mjestu. Ne

bismo htjele da nas pokupe zbog ljenčarenja.
Danas nismo krenule prema Duševnim svicima, već u

suprotnom smjeru, prema parku uz koji se diže velika stara zgrada,
u kićenom kasnoviktorijanskom stilu, s vitrajima. Nekad su tu
zgradu zvali Spomen-domom, premda nisam nikad saznala u čiji je

spomen podignuta. Valjda u spomen nekim pokojnicima.
Moira mi je jednom ispričala da su tu jeli studenti u prvim

danima sveučilišta. Kad bi u zgradu ušla žena, bacali bi u nju