Page 260 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

prodrmao. Shvatila sam da sam je otpisala kao mrtvu.

Ne osobno, nego na filmu što su nam ga prikazali, o
Kolonijama. U groplanu, bila je to sigurno ona. U onoj sivoj
odjeći, ali znam da je to bila ona.

Hvala bogu, rekla sam.
Zašto, hvala bogu? rekla je Moira.

Mislila sam da je mrtva.
Kao da i jest, rekla je Moira. Trebala bi joj poželjeti smrt.

* * *

Ne mogu se sjetiti kad sam je posljednji put vidjela. Miješa mi se

sa svim drugim događajima; bila je to nekakva banalna prilika.
Mora da je navratila; takva je bila, bezbrižno i nenadano je ulazila i

izlazila iz moje kuće, kao da sam ja majka a ona dijete. Još je bila
živahna i samosvjesna. Katkada, između dvije selidbe, kad bi se tek
uselila ili iselila, koristila bi se mojim aparatom za pranje i sušenje

rublja. Možda bi došla nešto posuditi: lonac, fen. I to je običavala.
Nisam znala da ću je tada vidjeti posljednji put, jer bih se inače

svega bolje sjećala. Ne sjećam se ni o čemu smo razgovarale.
Tjedan dana poslije, dva tjedna, tri tjedna, kad se situacija
prilično pogoršala, pokušavala sam joj telefonirati. No, nije se

javljala, uopće.
Nije mi rekla da nekamo putuje, ali nije mi to ni morala reći; nije

mi uvijek govorila. Imala je svoja kola i nije bila prestara da ih vozi.
Napokon sam telefonirala pazikući. Rekao mi je da je u

posljednje vrijeme nije viđao.
Zabrinula sam se. Pomislila sam da nije možda pretrpjela srčani

infarkt ili moždani udar, ni to nije bilo isključeno, premda nije bila
bolesna, koliko je meni bilo poznato. Uvijek je bila tako zdrava. Još
je odlazila na gimnastiku u Nautilus i na plivanje, dva puta na

tjedan. Znala sam govoriti prijateljicama da je zdravija od mene, što
je možda bilo i točno.

Luke i ja odvezli smo se u grad, na drugu obalu, i Luke je