Page 280 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

vremena da ga otvori i počne čitati. Kao da nam ga gura pod nos,

dajući nam jasno do znanja tko je ona zapravo, prisiljavajući nas da
je promatramo dok tiho čita, mašući svojim pravom prečega.
Opsceno, razmišljam. Hajde da to izguramo.

»U prošlosti« kaže Tetka Lydia »bio je običaj da se prije
Spašavanja pročita detaljan prikaz zločina zbog kojih je zatvorenik

osuđen. Međutim, ustanovili smo da poslije takva javnog čitanja
prikaza, pogotovu ako ga prenosi televizija, redovito slijedi poplava,

ako se mogu tako izraziti, zapravo epidemija, vrlo sličnih zločina.
Stoga smo odlučili, u interesu svih, da prekinemo tu praksu. Stoga

će se Spašavanju pristupiti odmah.«
Među nama bruji kolektivno mrmljanje. Zločini drugih su naš
tajni jezik. Njima pokazujemo što bismo, na kraju krajeva, bile u

stanju. Nerado primamo njenu objavu. No, to nimalo ne smeta
Tetku Lydiu koja se smješka i trepće kao da je preplavljena

aplauzom. Sada smo prepuštene same sebi, vlastitim
razmišljanjima. Evo prve, one koju sada dižu sa stolice, hvatajući je

za nadlaktice, ruke u crnim rukavicama. Zbog čitanja? Ne, zašto
samo režu ruku, poslije trećeg prekršaja. Blud, ili pokušaj ubojstva

Zapovjednika? Ili, vjerojatnije, Zapovjednikove Supruge. To mi
mislimo. A Supruge, njih najvjerojatnije spašavaju samo zbog jedne
stvari. Mogu nam gotovo sve, samo nas ne smiju ubiti, zakonski ne

smiju. Ni pletaćim iglama, ni vrtnim škarama ni noževima
ukradenim iz kuhinje, pogotovu ako smo trudne. Mogao bi, dakako,

biti i preljub. To je uvijek moguće.
Ili pokušaj bijega.
»Charlesova« objavljuje Tetka Lydia. Ne poznam je. Ženu

dovode sprijeda; hoda kao da se sva usredotočila na hodanje, jedna
noga, pa druga, nedvojbeno je drogirana. Omamljena je, na usnama

joj lebdi iskrivljen osmijeh. Jedna strana lica se steže,
nekontrolirano namiguje, prema kameri. Dakako, oni to neće

nikada prikazati, nije to emisija uživo. Dva Spašavatelja vežu
njezine ruke iza leđa.