Page 45 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Seksualni terorizam, rekoh. Ide ukorak s vremenom. Mogla bi

na tome i doktorirati, zvuči politički.
Ha-ha, rekla je Moira. Uzmi kaput.
Uzela ga je ona i dobacila mi ga. Ogrepst ću se za pet dolara,

slažeš se?

* * *

Ili negdje u parku, s majkom. Koliko mi je bilo godina? Bilo je
hladno, vidjele smo vlastiti dah, lišće je otpalo s drveća; sivo nebo,

dvije patke u jezeru, pravi očaj. Mrvice kruha pod mojim prstima, u
džepu. Tako je: rekla je da ćemo hraniti patke.

Međutim, tu su neke žene spaljivale knjige, zato je zapravo
došla. Da vidi prijateljice; lagala mi je. Subote su bile namijenjene

meni. Okrenula sam se od nje, ozlovoljena, htjela se približiti
patkama, ali me vatra zadržala.
Bilo je tu i nekoliko muškaraca među ženama, a knjige su

zapravo bile časopisi. Zacijelo su upotrijebili benzin, jer je plamen
suknuo uvis, a zatim su počeli u vatru istresati časopise, iz kutija,

malo-pomalo. Neki su pjevali u zanosu; uokolo su se okupili
znatiželjnici.
Lica su im bila ozarena, gotovo ekstatična. Vatra može tako

djelovati. Čak je i lice moje majke, obično blijedo, uzano, poprimilo
rumenilo i radost božične čestitke; bila je tu još jedna žena,

pozamašna, s čađom razmazanom po obrazu i narančastom
pletenom kapom, sjećam je se.

Hoćeš li i ti baciti jednu, mila?, upitala me žena. Koliko mi je
bilo godina?

Hvala bogu da se rješavamo tog smeća, rekla je hihoćući.
Slažeš se?, rekla je majci.
Ako ona hoće, rekla je majka; znala je s drugima razgovarati o

meni kao da je ne čujem.
Žena mi je pružila časopis. Na naslovnoj strani bila je lijepa

žena, bez odjeće, visjela je sa stropa, na lancu oko ruku. Gledala