Page 49 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

8

Lijepo vrijeme traje. Gotovo je kao u lipnju kad smo znale izvući
ljetne haljine i sandale i poći na sladoled u kornetu. Na Zidu vise tri
nova tijela. Jedno je svećenik, još odjeven u crnu sutanu. Odjenuli

su mu je za suđenje, premda su prije mnogo godina odustali od te
odjeće, čim je počeo sektaški rat; sutane su ih činile suviše

upadljivima. Druga dvojica imala su grimizne natpise oko vrata:
Spoloizdaja. Njihova su tijela još u uniformama Čuvara. Zacijelo su

ih uhvatili zajedno, ali gdje? U kasarni, pod tušem? Teško je reći.
Snjegovića s crvenim osmijehom više nema.

»Moramo se vratiti« kažem Glenovoj. Uvijek to ja izgovaram.
Ponekad mi se čini da bi ovdje zauvijek ostala kad joj ne bih ništa
rekla. No, žaluje li ili se naslađuje gledajući? Još ne znam.

Bez riječi se okreće kao da se aktivira na glas, kao da je na
nauljenim kotačićima, kao da je figurica na glazbenoj kutijici.

Ogorčena sam na tu njezinu dražest, ogorčena na njezinu poniznu
glavu, pognutu kao od jaka vjetra. Ali, vjetra nema.

Napuštamo Zid, vraćamo se putem kojim smo došle, izlazimo na
toplo sunce.

»Divan je majski dan« kaže Glenova. Prije osjećam nego što
vidim njezinu glavu kako se okreće prema meni i čeka odgovor.
»Da« kažem.

»Hvala budi« dodajem s primisli. Njene me riječi podsjećaju na
pjesmu, iz onog doba, istog naslova: It’s a beautiful May day. Ali,

mayday je nekada bio signal za poziv u pomoć, davno, u jednom od
onih ratova o kojima smo učili u srednjoj školi. Neprekidno sam ih

brkala. No, mogli ste ih razlikovati po avionima, ako ste obraćali
pažnju. Luke mi je rekao za mayday.. Mayday, mayday za pilote u

pogođenom avionu i brodove - je li to vrijedilo i za brodove? - na
pučini. Možda je za brodove bio SOS. Kad bih to barem mogla