Page 47 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 47
vjerujem. Moram vjerovati. Bolje izglede imaju oni koji vjeruju da
su takve priče samo priče.
Ako je to što pričam samo priča, mogu sama odrediti kraj. Tada
će priči doći kraj, a poslije će početi stvarni život. Mogu nastaviti
tamo gdje sam stala.
Ovo što pričam nije priča.
Ovo što pričam i jest priča, u mojoj glavi, dok je nastavljam.
Pričam je, ali je ne pišem, jer nemam čime pisati, a pisanje je
ionako zabranjeno. No, ako je to priča, makar i u mojoj glavi,
moram je nekome pričati. Ne pričate priče sami sebi. Uvijek mora
postojati netko drugi.
Pa i kad nema nikoga.
Priča je poput pisma. Draga Ti, reći ću. Samo ti, bez imena.
Vezanje s imenom veže tebe sa svijetom činjenica, što je opasnije,
pogibeljnije; tko zna kakvi su izgledi ondje, izgledi preživljenja, tvoji
izgledi? Reći ću ti, ti, kao nekada u ljubavnoj pjesmi. Ti može
značiti i vi.
Ti može obuhvatiti tisuće.
Nisam neposredno u opasnosti, reći ću ti.
Pretvarat ću se da me čuješ.
Ali, nema smisla, jer znam da me ne čuješ.
