Page 40 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 40

ramena.  Zacijelo  su  jutros  rano  spađavali  muškarce.  Nisam  čula

             zvona. Možda sam se već navikla na njih.
                  Zastajemo  u  isto  vrijeme,  kao  na  znak,  pa  stojimo  i  gledamo
             tijela. Nije važno da li gledamo. Od nas se očekuje da gledamo: zato

             su tamo, da vise na Zidu. Gdjekad će i danima visjeti sve dok ne
             dođe nova partija, tako da ih može vidjeti što više ljudi.

                  Vise s kuka. Stoga su i ugradili kuke u opeke na Zidu. Sve kuke
             nisu zauzete. Nalikuju na oružje za goloruke. Ili čelične upitnike,

             okrenute naglavce i postrance.
                  Najstrašnije su zapravo vreće navučene na glave, gore no što bi

             bila otkrivena lica. Zbog njih muškarci nalikuju na lutke kojima još
             nisu oslikana lica; na strašila, što donekle i jesu, jer su zamišljeni za
             zastrašivanje.  Glave  im  se  doimaju  poput  vreća  napunjenih

             nekakvim homogenim materijalom, brašnom ili tijestom. Teške su,
             bezizražajne, gravitacija ih vuče nadolje, i u njima nema života koji

             bi ih podigao. Njihove su glave nule.
                  Ipak,  ako  gledaš  i  gledaš,  kao  što  mi  činimo,  vidiš  obrise  lica

             ispod  bijele  tkanine,  poput  sivih  sjena.  To  su  glave  snjegovića  s
             očima od ugljena i nosovima od mrkve koji su otpali. Glave se tope.

                  No, na jednoj je vreći krv što je prekapala kroz bijelu tkaninu na
             dijelu pod kojim su zacijelo usta. Tako su nastala druga usta, mala
             crvena, poput usta što ih djeca u vrtiću boje debelim kistom. Onako

             kako  djeca  zamišljaju  osmijeh.  Upravo  taj  krvavi  osmijeh  prikiva
             pogled. Ipak to nisu snjegovići.

                  Muškarci su u bijelim ogrtačima, poput onih što ih nose liječnici
             ili znanstvenici. Liječnici i znanstvenici nisu jedini, ima i drugih, ali
             su  najvjerojatnije  njih  jutros  lovili.  Svakome  je  oko  vrata  obješen

             plakat koji pokazuje zašto je pogubljen: na njemu je crtež ljudskog
             zametka. Znači, bili su liječnici u ono doba kad su takve stvari bile

             zakonski  dopuštene.  Nekada  su  ih  zvali  anđelotvorcima;  ili  je  to
             bilo  nešto  drugo?  Sada  su  ih  otkrili  pretragom  bolničke

             dokumentacije ili - vjerojatnije, jer je većina bolnica uništila takvu
             dokumentaciju  čim  je  postalo  jasno  što  će  se  dogoditi  -  preko
   35   36   37   38   39   40   41   42   43   44   45