Page 46 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

sam sliku sa zanimanjem. Nisam se uplašila. Mislila sam da se njiše

poput Tarzana na lijaniji u televizijskoj seriji.
Ne daj joj da to gleda, rekla je majka. Hajde, obratila se meni,
baci to brzo.

Bacila sam časopis u plamen. Namreškao se i otvorio na vjetru
što ga je dizala lomača; velike papirnate pahulje odvojile su se,

odjedrile zrakom, još zahvaćene plamenom, dijelovi ženskog tijela
pretvoreni u crni pepeo, u zraku, pred mojim očima.

* * *

No, što se zatim događa, no, što se zatim događa?

Znam da sam izgubila vremensku nit.
Zacijelo je bilo injekcija, pilula, nečeg sličnog. Nije mi valjda

vrijeme nepovratno stalo, bez ičije pomoći. Doživjela sam šok, rekli
su.
Trebalo je da izronim s kaotičnom tutnjavom, poput zapjenjena

vala. Sjećam se da sam bila posve hladnokrvna. Sjećam se krikova,
možda su to bili krikovi, a možda samo šapat: Gdje je ona? Što ste s

njom učinili?
Nije bilo ni noći ni dana; samo nekakvo treperenje. Poslije
nekog vremena ponovno su se javile stolice, pa krevet i nakon toga

prozor.
U dobrim je rukama, rekli su. S podobnim ljudima. Ti si

nepodobna, ali njoj svakako želiš najbolje. Nije li tako?
Pokazali su mi njezinu sliku: stoji na travnjaku, lice joj je ovalno.

Svjetla joj je kosa začešljana i stegnuta na zatiljku. Za ruku je drži
žena koju ne poznajem. Bila je ženi tek do lakta.

Ubili ste je, rekla sam. Izgledala je kao anđeo, svečano, čvrstih
kontura, prozračno.
Imala je na sebi haljinu koju nisam vidjela, bijelu, do poda.

* * *

Htjela bih vjerovati da je ovo što pričam samo priča. Treba da