Page 50 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

provjeriti! I nešto Beethovenovo za početne pobjede u jednom

takvom ratu.
Znaš li odakle dolazi? pitao me Luke. Mayday?
Ne znam. Čudna riječ za takvu situaciju, zar ne?

Novine i kava nedjeljom ujutro prije njezina rođenja. Onda je još
bilo novina. Obično smo ih čitali u krevetu.

Iz francuskog, rekao je. Od m’aidez.
Pomozite mi.

* * *

U susret nam dolazi mala povorka, pogreb: tri žene, svaka sa

crnim prozirnim velom preko kose. Ekonosupruga i još dvije
ucviljene žene, također Ekonosupruge, možda njezine prijateljice.

Njihove prugaste haljine istrošene su kao i njihova lica. Jednoga
dana, kad se vremena poboljšaju, govorila je Tetka Lydia, nitko
neće morati biti Ekonosupruga.

Prva je ožalošćena, majka; nosi mali crni ćup. Prema veličini
ćupa možete odrediti njegovu dob kad se davilo, u njezinoj utrobi, i

isteklo s krvi u smrt. Dva-tri mjeseca, premlado da bi se reklo je li
Nečedo ili nije. Starija i mrtvorođena imaju lijesove.
Dok prolaze, stojimo u znak poštovanja. Pitam se da li Glenova

osjeća što i ja, bol u trbuhu i probadanje kao kopljem. Stavljamo
ruke na srce da bismo pokazale tim nepoznatim ženama kako

suosjećamo s njima u tuzi. Ispod vela prva nas žena mrko gleda.
Druga okreće glavu i pljuje na pločnik. Ekonosupruge nas ne vole.

* * *

Prolazimo mimo dućana i ponovno prilazimo rampi, propuštaju

nas. Nastavljamo put među prostranim, naizgled praznim kućama,
pokraj travnjaka bez korova. Na uglu, blizu kuće u kojoj služim,

Glenova staje i obraća mi se.
»Pod Njegovim Okom« kaže. Ispravni oproštajni pozdrav.
»Pod Njegovim Okom« uzvraćam, i ona lagano kima. Oklijeva