Page 41 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

doušnika: možda bivših bolničarki, obično njih nekoliko, jer

svjedočenje jedne jedine žene više nije prihvatljivo; ili nekog
liječnika koji se nadao da će time spasiti vlastitu kožu; ili nekog, već
optuženog, koji se okomio na neprijatelja ili nasumce na bilo koga u

očajničkom nastojanju da se spasi. Premda uvijek ne opraštaju
doušnicima.

Ti su ljudi, govore nam, poput ratnih zločinaca. Ne mogu se
izvući tvrdnjom da je ono što su radili bilo legalno u ono doba;

njihovi su zločini retroaktivni. Izvršili su zlodjela, pa njihovo
pogubljenje mora drugima služiti za primjer. Premda to gotovo i

nije potrebno. Nijedna žena pri zdravoj pameti ne bi pokušala
spriječiti rađanje bude li sretna pa začne.
Od nas se očekuje da prema tim tijelima osjećamo mržnju i

prezir. Ali, ja ih ne osjećam. Ta su tijela što vise na Zidu putnici
kroz vrijeme, anakronizmi. Stigli su ovamo iz prošlosti.

Osjećam zapravo prazninu kad ih gledam. Osjećam ono što ne
smijem osjećati. Osjećam donekle olakšanje, jer nijedan od tih

muškaraca nije Luke. Luke nije bio liječnik. Nije liječnik.

* * *

Gledam onaj crveni osmijeh. Crvenilo osmijeha je isto kao

crvenilo tulipana u vrtu Serene Joy, pri dnu cvijeta gdje latice
spajaju. Crvenila su ista, ali ih ništa ne vezuje. Tulipani nisu krv,

crveni osmijesi nisu cvijeće, jedno ne tumači drugo. Tulipan nije
razlog da ne povjerujemo u obješena čovjeka, ili obratno. I jedan i

drugi je nepobitan i doista postoji. Upravo kroz polje takvih
nepobitnosti moram odabrati put, svaki dan i na svaki način.

Ulažem mnogo napora da uočim razlike. Moram ih uočiti. Sve mi
mora biti vrlo jasno, u vlastitoj glavi.

* * *

Osjećam da žena pokraj mene drhti. Plače li? Kako joj to može
koristiti? Ne smijem je pitati. Ruke mi se, vidim, čvrsto stežu oko