Page 51 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

kao da još nešto želi reći, ali se zatim okreće i odlazi niz ulicu.

Promatram je. Izgleda kao moj vlastiti odraz u zrcalu od kojeg se
udaljavam.
Na kolnom prilazu Nick ponovno lašti Vihor. Stigao je do kroma

na stražnjoj strani. Stavljam ruku u rukavici na zasun ulaznih vrata,
otvaram ih, guram prema unutra. Brava škljoca iza mene. Rubni

tulipani crveniji su no ikada, otvaraju se, više nisu vinske čaše već
kaleži; dižu se, čemu? Napokon, prazni su. Kad ostare, izvrću se, pa

polako pucaju izbacujući latice poput krhotina.
Nick diže pogled i zazviždi. Zatim kaže:

»Lijepa šetnja?«
Kimam ali ne odgovaram glasom. On ne smije razgovarati sa
mnom. Naravno, neki će pokušati, govorila je Tetka Lydia. Svaki je

čovek slab. Svako je tijelo trava ispravljam je u glavi. Ne mogu
odoljeti, govorila je. Bog ih je takvima stvorio, ali On nije vas

takvima stvorio. Stvorio vas je drugačijima. Vi morate postaviti
granice. Poslije će vam zahvaliti.

U vrtu iza kuće sjedi Zapovjednikova Sugruga, na stolici što su
joj je iznijeli. Serena Joy, glupa li imena. Zvuči poput nečega čime

smo mazale kosu, u nekom drugom vremenu, u onom vremenu, da
bismo je izravnale. Serena Joy, pisalo bi na bočici sa siluetom
ženske glave na ružičastoj, ovalnoj pozadini s nazupčanim zlatnim

rubovima. Što li je izabrala to ime od svih koje je mogla izabrati?
Serena Joy nije nikada bilo njezino pravo ime, pa ni prije. Pravo joj

je ime bilo Pam. Pročitala sam to u jednoj njezinoj kratkoj biografiji
objavljenoj u jednom informativnom tjedniku, dugo nakon što sam
je prvi put vidjela na televiziji kako pjeva dok se moja majka

izležavala nedjeljom ujutro. Tada je već zaslužila kratku biografiju:
bilo je to u Timeu ili Newsweeku, najvjerojatnije. Tada više nije

pjevala, držala je govore. Uspješno. Držala je govore o svetosti
doma, kako bi žene morale ostati kod kuće. Sama Serena Joy nije se

toga držala, već je držala govore, ali je prikazivala svoju manu kao
žrtvu koju prinosi za dobro svih.