Page 52 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 52

Nekako u to vrijeme netko je pucao u na nju, ali je promašio;

             umjesto nje ubili su njezinu sekretaricu koja je stajala odmah iza
             nje.  Netko  drugi  podmetnuo  je  bombu  u  njezin  automobil,  ali  je
             prerano eksplodirala. Premda se pričalo da ju je sama podmetnula

             kako bi pobudila sućut. Eto, kako se situacija bila zaoštrila.
                  Luke  i  ja  bismo  je  ponekad  gledali  u  kasnim  vijestima.  U

             kupaćim ogrtačima, uz čašicu za dobar san. Gledali bismo njezinu
             nasprejanu kosu i histeriju, suze koje bi još ronila po volji i maskaru

             što bi joj ocrnila obraze. Tada je već bila jače našminkana. Nama je
             bila  smiješna.  Ili  je  barem  Lukeu  bila  smiješna.  Ja  sam  se  samo

             pretvarala  da  mi  se  takvom  čini.  Doimala  se,  zapravo,  pomalo
             zastrašujuće. Bila je vrlo gorljiva.
                  Više ne drži govore. Bez riječi je. Ostaje kod kuće, ali što joj, po

             svemu  sudeći,  ne  odgovara.  Mora  da  je  bijesna,  sada  kad  su  je
             držali riječ.

                  Gleda tulipane. Štap je pokraj nje, na travi. Profilom je okrenuta
             prema  meni.  Sve  to  vidim  letimičnim  pogledom  ispod  oka  dok

             prolazim. Bilo bi nedolično zuriti. Nije to više besprijekorni siluetni
             profil, obrazi su joj upali, lice utonulo, pa mi padaju na um gradovi

             građeni na podzemnim vodama, u kojima kuće i čitave ulice nestaju
             preko  noći  u  močvarama,  ili  rudarski  gradovi  što  se  urušavaju  u
             jame  ispod  sebe.  Zacijelo  se  i  njoj  dogodilo  nešto  slično  čim  je

             shvatila pravo stanje stvari.
                  Ona  ne  okreće  glavu.  Nipošto  ne  priznaje  moju  prisutnost,

             premda zna da sam tu. Sigurna sam da zna, širi se poput smrada, to
             njezino znanje; nešto pokvareno, poput starog mlijeka.
                  Ne morate biti na oprezu sa supruzima, govorila je Tetka Lydia,

             nego  sa  Suprugama.  Nastojte  uvijek  zamisliti  što  osjećaju.
             Dakako, bit će ogorčene na vas. Pa, to je prirodno. Suosjećajte s

             njima. Tetka Lydia je mislila da i te kako zna suosjećati s drugima.
             Pokušajte  ih  žaliti.  Oprostite  im,  jer  ne  znaju  što  čine.  Ponovno

             plašljiv,  prosjački  smiješak,  žmirkanje  slabovidne  osobe,  pogled
             prema gore kroz okrugla stakla naočala s čeličnim okvirom, prema
   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57