Page 130 - Meša Selimović - Tvrđava

tice, niko nece da kaze. Ili ce reci ono sto znam, da je najbolje gledati svoja
posla.

Nasao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena, avlija puna
mladog svijeta, udara nevidljiv saz, igra kolo, cuje se smijeh, i pjesma, i veseo
razgovor.

Niko od njih ne zna za Ramiza, ni za skup u dzamiji, ni za kakvu tesku stvar, i
prozivjece tako, ne znajuci.

Vidio sam ih u prolazu, i dugo ih nosio u mislima. Djavo vas odnio, govorio
sam. Blago vama, govorio sam.

Zasto nisam kao oni? Zasto ne vodim brigu o svome zivotu? Zasto me se tice
ono sto me se ne tice?

Mozda cu ozdraviti, mozda cu sazreti. Jednom. Ne znam kada.

Necu da mislim na Ramiza.

Sad ne mislim na Ramiza, vec na ono sto ce se o njemu govoriti. Podne je
blizu.

Usao sam u dzamiju, ne gledajuci ko sve stoji u dvoristu, i sjeo u kraj, blizu
vrata.

Kad se dzamija pocela puniti, posmatrao sam izdvojen, neprimijecen, srecom,
jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji, muderise, vaznije imame i
vaize, istaknute pisare, i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. Dzemal se
smjeskao svima, ne videci nikoga, a kadija je prosao namrsten, zagledan u
neku zamisljenu tacku pred sobom.

Mula Ibrahim je usao medju posljednjima, ne gledajuci posao prema meni, a
kad me vidio, zastao je i poceo da trazi bolje mjesto, praveci se da me ne
primjecuje.

Ima pravo, jer, zaista, sta cu ja na ovom skupu? Svi ce pomisliti da sam
samovoljno upao, ili me neko pozvao greskom.

Ovi ljudi su mozak i snaga grada, i kad bi se kojim cudom svod dzamije srusio,
grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. Uza svu zalost koju bih zbog toga
osjecao, bio bih srecan da se ja spasem, makar i jedini, jer ne bi bilo pravo da
se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima.

Nije to bila pakosna vec smetena misao. Nista od jutros nisam jeo, osjecao
sam muku u stomaku, crijeva su mi burljala, ruke gorjele. Ako me potjera
napolje, pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta.
Mislice da bjezim sa skupa.