Page 131 - Meša Selimović - Tvrđava

Pocele su da mi padaju na um najludje misli. Avdaga ce ustati i reci kako me
zvao da svjedocim protiv Ramiza, a ja sam odbio. Sjetice se i sijela kod hadzi-
Duhotine, pomenuce i da mi je zena hriscanka, a ako pomene sta mu je sinoc
sve izgovorila, svi ce se okrenuti da ocima probodu to cudoviste koje se zove
Ahmet Sabo.

Znao sam da je to smijesno. Sve bi sa mnom mogao svrsiti serdar Avdaga,
sam, ili Dzemal Zafranija, ili posljednji pandur, a ne bi trebalo zamuciti ovoliku
gospodu. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena zivotinja koju uhvati strah i
kojoj se cini da je sve protiv nje.

Zasto su me pozvali?

Gore, u procelju, ustalo je Dzemal Zaframja, i poceo da govori. Zazmurivsi
kratkovidim ocima, a cinilo mi se da samo mene gleda, smijeseci se ljubazno a
opet odlucno, ljubazno u svoje ime, odlucno u ime kadije, rekao je da je po
naredjenju casnog i postovanog kadi-efendije, ciji su ugled, postenje i mudrost
poznati i izvan naseg grada (poklonio se kadiji, a on je slusao mirno, i nimalo
mu nije nezgodno sto ga tako stidno hvale), po naredjenju, koje mu cini cast,
zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup, na cemu im on, u svoje
ime, zahvaljuje. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan, ali je pravi razlog vrlo
vazan, i on ce ga, s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije, saopstiti,
najkrace sto moze, da bi pametniji od njega mogli da kazu sta misle. U nasem
gradu je boravio neki probisvijet Ramiz, poznata nistarija, koji za sebe tvrdi da
je student Al Azhara, sto je sigurno laz, a ako je istina, to je sramota za njega
a ne za Al Azhar. Niko nema nista protiv toga sto je on bio u gradu, nasa
gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. Niko nije ni protiv toga sto je
on drzao predavanja, rijec je svakome slobodna, ali se taj bezvjernik i
neznalica usudio da ljudima govori najstrasnije stvari, koje castan covjek ne
moze ni ponoviti. (A onda ih je ponovio, kao da je zaboravio sta je rekao, kao
da sam za sebe misli da nije castan, sto je sigurno greska ucinjena u
govornickom zanosu, a ne iskrena misao.) Taj bjesomucnik je napadao nase
zakone, vjeru, drzavu, cak i presvijetlog cara. Pa iako je to strasno i jedva
shvatljivo, ne bi nas zbog toga pozvali. U pitanju je teza i vaznija stvar. Taj
zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana, iz noci u noc, pred punom dzamijom. I
niko, bas niko, za punih trideset dana, nije ustao da odbije takvo bogohuljenje,
da ga omete u govoru, da ga prijavi vlastima. (Eto, nisu ga vlastima predali
ljudi kojima je govorio, vec drugi, njihovi!) I pita sad, gdje su pravi vjernici?
Gdje je bila i sta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi,
moramo to reci, uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu
sto mu na usta dodje. A vlast, koja mora da zna sta sumnjivi ljudi rade,
prstom nije maknula. Mozemo li trpjeti da svaki zlocinac, samo kad mu se to
prohtije, pljuje na nase svetinje? Mozemo li ostaviti narod da ga truju mracni
covjekomrsci?

- Nece vise! - rekao je kadija mrko, prekinuvsi lijepo izvezeni Zafranijin govor,
koji se ocevidno jos nije bio zavrsio, jos je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo
u govornikovom grlu, na veliku stetu nasu i njegovu, ali je on tu kadijinu grubu
neobazrivost prihvatio kao pohvalu, kao najljepsi zavrsetak i tacku svojim