Page 134 - Meša Selimović - Tvrđava

sve manje. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda, i preko granice
saljemo samo pandure. Ovo nije jedna drzava, mi stvaramo svoju, narod
svoju. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne
krivicom naroda. Krivica je u nama, u nasoj oholosti, sebicnosti, bezobzirnosti,
u hiljadu glupih navika bez kojih ne mozemo zamisliti zivot. Jedino sebi
zadrzavamo pravo da mislimo, da ukazujemo na put kojim treba ici, da
odredjujemo krivice i kazne. A Kuran kaze: Sve rjesavajte zajedno, u
dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. Iznevjerili smo i obicnu pamet, jer se ne
trudimo da dobro uradimo ono sto smo proglasili svojim pravom. Rdjavo
mislimo, jer smo izdvojeni, pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne
put sirokih dzada, nepravedno odredjujemo kazne a jos nepravednije krivice.
Eto zasto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to
ne znamo. Narod ga je sakrio, zar vam nije jasno? A mi sad trazimo jos vecu
strogost, zahtijevamo bezobzirniju surovost, hocemo strahom da uvedemo red.
Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili, po cemu ce nas narod
zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po
teskom zivotu o kojem se ne brinemo? Po praznim rijecima koje prosipamo?
Takmicili ste se ovdje ko ce tezu prijetnju izreci, ko ce crnje nasilje traziti, ko
ce strozi zakon predloziti. A niko ne pomisli na nase greske, niko ne pomenu
dublje razloge nasih nevolja, niko se ne zacudi sto ovakvih pojava nije bilo i
ranije, sto ih nije bilo vise. A zasto? Ne mislim da svi mislite tako kao sto
govorite, bilo bi strasno kad bi to bila istina. Ne vjerujem ni da to cinite iz
koristoljublja, bilo bi nedostojno zvanja koje vrsite. Je li to onda iz straha da se
ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako, duboko vas zalim. Ali, za
ime boga, ne sirite strah i izvan ovog kruga, ne naplacujte se za svoje
ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima, i najstroze ako treba, ali ne
izmisljajte krivce medju onima koji to nisu. Natjeracete ih da postanu krivci. I
ne upotrebljavajte velike rijeci i krupne razloge da biste namirili svoje sitne
racune. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego sto i sami
mislimo. Molim kadiju i sve vas, da mi ne zamjerite sto govorim ovako
otvoreno. Suvise postujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukcije, ili
govorio drukcije nego sto mislim.

Kad je sjeo, nastao je tajac.

O, postena ludo, pomislio sam uzbudjeno, ne usudjujuci se da pogledam oko
sebe.

Dok je govorio, pojedinci su se ljutito dizali, uzvikivali rijeci neslaganja i
ogorcenja, ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke, i mirno saslusao
hafiz-Abdulaha do kraja. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo, ali se na
njegovom smrknutom licu nista nije moglo procitati.

Zasto ga je pustio da govori? Je li zaista tako sirok? Je li htio da pokaze kako
svako moze da kaze sta hoce? Ili je zelio da se nesrecni covjek iskaze
potpuno?

Jesu li i mene pozvali, misleci da cu izgovoriti ono sto se ne smije?