Page 129 - Meša Selimović - Tvrđava

Vlazni krovovi, vlazne tarabe, vlazni sokaci, prohladan vazduh, modro nebo,
mlado sunce.

Ne znam kako, odjednom sam zaboravio sve, koracam kao kroz rosu, kroz
svjezu vodu, kroz lisnatu sumu, tijelom mi juri iskricava krv, obuzima me tiha
bezrazlozna radost, sve je u meni jasno i svijetlo, poput planinskog izvora.

Necu da mislim na Ramiza.

Koliko li je sati?

Necu da mislim, do podne.

Do podne.

Trazio sam mogucnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo
protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve
o sebi, sve sto mu treba, sve sto mu ne treba, cak i ono sto mi ne znamo.
Tijelo je kao biljka, kao srna. Ne znam je li sreca ili nesreca sto to ne moze biti
potpuno.

A u podne, necu moci nista da izbjegnem. I cim sam se sjetio svega, opet sam
osjetio tromost udova i spletenost misli.

I opet sam covjek koji se muci i nista ne zna.

Ne mislim bas pametno i ne mucim se suvise tesko, ali dovoljno da mi jutro ne
bude vise blistavo.

Necu da mislim na Ramiza, a mislim. Ne mogu drukcije.

Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu, ali sam samo trenutak bio
biljka, srna, zdravo tijelo. Ne bih zelio da to ostanem. Bicu radije ludi covjek,
koji misli o necemu sto ga se ne tice, sto ne moze popraviti, i sto je od njega
daleko kao nebeska zvijezda.

Nista ne mogu uciniti, ali mislim.

Toliko mogu. Mucicu se mislju o dobrom covjeku koji u tvrdjavi ceka smrt.
Mislicu i zaboraviti.

Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetljiste istruljelih jada, zaljenja,
stida, mrtvih zakletvi, ponizenog ponosa, i sav taj smrad nazivacu iskustvom.
Vec osjecam kako zaudara, jos osjecam, poslije ce mi biti svejedno.

Otisao sam od kuce da se nadjem s kim bilo, da cujem stogod, da
porazgovaram, da se raspitam. A nisam se nasao ni s kim, nisam cuo nista,
nisam porazgovarao ni o cemu. S kim, sta, o cemu? Niko ne zna, nikog se ne