Page 96 - Meša Selimović - Tvrđava

Nikad ni od koga nisam cuo toliko ostrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na
vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slusajuci vatrenog al-azharskog
studenta, koji nije znao sta je strah, ili nije znao sta je vlast. Rekao je, sjecam
se i sad svog zaprepastenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast.
Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi
porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik.
Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove
lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista;
zajedno, kob su ovoga svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za
moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci,
podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve
ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja
pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i
pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah
stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz
boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i
prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajuci to
nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome
to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni
leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili
pobijene? I crtava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i
ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug,
neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na
narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda
grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi
nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko
brani? Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I jos natjeruju
nase sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo,
nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo.
I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti
da im vampiri sjede za vratom.

Tada sam izasao iz dzamije, zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana
u poderanim carapama, koji su, zaustavljajuci dah, slusali ove plamene rijeci
pobune.

Odakle mu tolika hrabrost?

Iduci kuci, udarao sam o kaldrmu, kao pijan, jedva vjerujuci svojim usima.
Kako je smio da kaze, i kako su ljudi smjeli da slusaju?

Ispiricao sam Tijani, zadivljen, zbunjen. - Bogami je hrabar - rekla je
odusevljeno. Ali mi ja napomenula da vise ne idem u dzamiju. Mozda se bojala
da mi se ne zgadi moje cutanje.

I eto, sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao, stajao
preda mnom, s knjigom u ruci, i gledao me pazljivo.

- Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali?