Page 93 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 93

sa zivim covjekom u praznom prostoru biblioteke, i pokusavao sam da
            povedem ma kakav razgovor, o ma cemu, o svacemu, trazeci ga, ispipavajuci
            ono sto ga se tice. Ispipao sam da ga se ama bas nista ne tice, ni covjek, ni
            bog, ni zivot, ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko.

            Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem zivota, filozofije, knjizevnosti,
            ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Ali, avaj,
            sve sto bi rekao, bilo je kratko, kao da je munja bljesnula u dugoj noci. Jer,
            prije toga i poslije toga, Mehmed Seid je bio potpuno odsutan, u nekom svom
            dalekom svijetu koji s nasim nije imao spone ni mosta.

            Dok ga nisam upoznao, zelio sam da ga rijecima, ma kakvim, probudim i
            ozivim. Poslije sam odustao.

            Sjedio je nepomican, zagledan u zid, u pod, u suncanu zraku i, ne videci nista,
            plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih mastanja, iz kojih ga moj govor nije
            mogao vratiti na ovaj svijet.

            Kad bi se njegov odsutni ali srecni, stisani osmijeh poceo gubiti, a lice se
            stvrdnjavalo i stezalo, postajuci uznemireno, kao u strahu, on bi se s mukom
            dizao i. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. Zadrzavao se kratko, samo koliko
            mu je bilo potrebno da se omami afijunom, pa se vracao ozivljen, da bi uskoro
            uplovio u svoje sanjarije.

            Tako je najobrazovaniji covjek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je lezalo
            u njemu naslagano a neiskorisceno, i gore je bilo nego da nista ne zna. Ili je
            bio najsrecniji, jer mu nista nije trebalo, nista ga se nije ticalo, a svejedno mu
            je da li sta zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike maste u njemu bile
            zivlje da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. Pitao sam
            se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor, i kad bi ga bilo, nema
            znacaja. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje, da bi mu opijumska mastanja
            bila bogatija.

            Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Nista u njoj ne
            vidis, nista o sebi ne govori.

            Jednom, dok jos nisam bio otkrio sarenu nirvanu u njemu, desilo se da sam
            mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog neceg siguran da ce je razumjeti.
            Odlucio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude
            blizak, kako mi se cinilo.

            Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:



            U zivljenju, u trpljenju
            srce blijedi,
            srce vene,
            sjena slijedi,
   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98