Page 93 - Meša Selimović - Tvrđava

sa zivim covjekom u praznom prostoru biblioteke, i pokusavao sam da
povedem ma kakav razgovor, o ma cemu, o svacemu, trazeci ga, ispipavajuci
ono sto ga se tice. Ispipao sam da ga se ama bas nista ne tice, ni covjek, ni
bog, ni zivot, ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko.

Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem zivota, filozofije, knjizevnosti,
ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Ali, avaj,
sve sto bi rekao, bilo je kratko, kao da je munja bljesnula u dugoj noci. Jer,
prije toga i poslije toga, Mehmed Seid je bio potpuno odsutan, u nekom svom
dalekom svijetu koji s nasim nije imao spone ni mosta.

Dok ga nisam upoznao, zelio sam da ga rijecima, ma kakvim, probudim i
ozivim. Poslije sam odustao.

Sjedio je nepomican, zagledan u zid, u pod, u suncanu zraku i, ne videci nista,
plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih mastanja, iz kojih ga moj govor nije
mogao vratiti na ovaj svijet.

Kad bi se njegov odsutni ali srecni, stisani osmijeh poceo gubiti, a lice se
stvrdnjavalo i stezalo, postajuci uznemireno, kao u strahu, on bi se s mukom
dizao i. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. Zadrzavao se kratko, samo koliko
mu je bilo potrebno da se omami afijunom, pa se vracao ozivljen, da bi uskoro
uplovio u svoje sanjarije.

Tako je najobrazovaniji covjek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je lezalo
u njemu naslagano a neiskorisceno, i gore je bilo nego da nista ne zna. Ili je
bio najsrecniji, jer mu nista nije trebalo, nista ga se nije ticalo, a svejedno mu
je da li sta zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike maste u njemu bile
zivlje da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. Pitao sam
se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor, i kad bi ga bilo, nema
znacaja. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje, da bi mu opijumska mastanja
bila bogatija.

Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Nista u njoj ne
vidis, nista o sebi ne govori.

Jednom, dok jos nisam bio otkrio sarenu nirvanu u njemu, desilo se da sam
mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog neceg siguran da ce je razumjeti.
Odlucio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude
blizak, kako mi se cinilo.

Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:

U zivljenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,