Page 98 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 98

- Narod.
            - Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, nista mu nije
            zajednicko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu nece
            pomoci ako naidje opasnost. Svako se nada da ce njega mimoici.

            Odmahivao je glavom, ne slazuci se sa mnom.

            - Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe.
            Ako sazna, ako se uvjeri, moze sve. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju.
            - Recimo da je i to moguce. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha,
            pripremiti ga na zrtve, da bi ga doveo do pobjede.
            - Zar je to nemoguce?
            - U tom slucaju, vodje bi stekle ugled i zasluge. I sta bi se desilo? Poceli bi da
            zive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve vece, njihov ugled bi se
            pretvorio u moc. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, mozda i goru.
            To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od odusevljenja do nasilja,
            od plemenitosti do tiranije, uvijek i zauvijek.

            Nasmijao se, pomalo prijekorno, cini mi se.

            S mojim malodusnim predvidjanjima se nije slozio, vjeruje u sposobnost
            naroda da svoj zivot uredi sam, kako mu najbolje odgovara, i da raskine
            zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. Bez junaka se ne moze, oni
            su gruda koja za sobom vuce usov. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju
            slavu. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih cuvali za
            besmrtnost. Ako je to suvise surovo, mi bismo svoje junake mogli vracati na
            poslove s kojih su dosli.

            Nije se slozio ni s mojim misljenjem da rijec treba da bude utjeha i
            rasterecenje, jer je to konacno priznavanje poraza. Rijec mora biti pobuna i
            poziv u borbu, sve dok ima zla u svijetu. Inace je laz, opijum, i ljudi ce sanjati
            ruzicaste snove, kao nesrecni Seid Mehmed, a mutna voda neka sve nosi.

            Odakle mu ta tvrda vjera, koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali, a
            nisu docekali. A novi koji dolaze, opet vjeruju. Covjekova nada je jaca od
            iskustva, ne moze je pokolebati tudji neuspjeh.

            Ili on pristaje na sve sto ga moze zadesiti, cak i na smrt? Ne znam kako se
            moze pristati na smrt, a mozda je njegov zanos prihvata kao dio cina. Ili ne
            misli o njoj. On moze i to, jer moze sve sa sobom.

            Da li misli i o cemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja
            kome govori o obicnim stvarima, djevojku kojoj sapce o ljubavi? Ili je stalno
            upaljena vatra koja gori i sagorijeva, zaboravljajuci na drugu toplinu, blizu?

            Upitao sam ga to, da prekinem razgovor o stvarima koje postujem ali ne
            razumijem.
   93   94   95   96   97   98   99   100   101   102   103