Page 129 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Možda svi oni ne niječu klimatske promjene —no gotovo nikoga od njih ne
zabrinjavaju katastrofe.
Ta bezočnost otkriva iznimno neugodnu pojavu. U vremenu sve veće nejed­
nakosti u prihodima, velik dio naših elita utvrđuje se ne samo fizički nego i
psihološki - mentalno se odvajaju od zajedničkog usuda ostatka čovječanstva.
To odvajanje od ljudske vrste (makar samo u mislima) ne oslobađa ih samo
od odgovornosti provođenja hitne borbe protiv klimatskih promjena, nego ih
potiče da razvijaju još odvratnije načine izvlačenja zarada iz sadašnjih i budućih
katastrofa i nestabilnosti.
Teturamo prema budućnosti kakvu sam imala priliku vidjeti u New Orleansu
i Bagdadu. Svijet podijeljen na Zelene i Crvene zone, te crne točke za one koji
odbijaju surađivati. I sve vodi prema ekonomiji po uzoru na Blackwater, u
kojoj privatnici profitiraju izgradnjom zidova, nadzorom populacije, privatnim
zaštitarima i privatiziranim kontrolnim točkama.

Svijet zelenih i crvenih zona

Na taj se način naš svijet dijeli zastrašujućom brzinom. Europa, Australija i
Sjeverna Amerika podižu sve složenije (privatizirane) granične utvrde kako bi
se zaštitile od ljudi koji bijegom spašavaju živote. A njihov je bijeg, vrlo često,
izravna posljedica silnica što su ih prvenstveno oslobodili upravo ti utvrđeni
kontinenti svojim grabežljivim trgovinskim sporazumima, ratovima ili eko­
loškim katastrofama pogoršanih klimatskim promjenama.
Kada je riječ o „migrantskoj krizi“, svi odreda peru ruke - što je ništa
u usporedbi s pranjem kada je riječ o krizama koje su pokrenule migracije.
Od 2014. godine oko trinaest tisuća ljudi utopilo se u Sredozemnom moru
pokušavajući stići do europskih obala. Onima koji u tome uspiju, sigurnost
nipošto nije zajamčena. Golemi migrantski logor u francuskom Calaisu dobio
je nadimak „džungla" - prisjetite se kako su ljude napuštene nakon Katrine
proglasili „životinjama". Potkraj 2016., neposredno prije Trumpova izbora,
logor u Calaisu sravnjen je sa zemljom.
Ipak, australska je vlada otišla najdalje u promatranju ljudskog očaja kao
neke vrste zaraze. Pet uzastopnih godina, od 2012. nadalje, migrantski brodovi
koji su plovili prema Australiji sustavno su presretani, a njihove su posade pre­
bacivane u udaljene logore na otocima Nauru i Manus. Brojna izvješća opisuju
uvjete u logoru kao čisto mučenje. No vlada samo sliježe ramenima. Na kraju
krajeva, oni ne upravljaju logorima - to čine privatnici, koji (dakako) profitiraju.
Uvjeti na Nauruu toliko su se pogoršali da su se 2016. godine, u samo tjedan
dana, dvojica izbjeglica sami zapalili pokušavajući skrenuti pozornost svijeta
na svoju muku. Premijer Malcolm Turnbull i dalje odbija zahtjeve mnogih
Australaca da izbjeglice primi u tu golemu zemlju. „Ne smijemo se raznježiti",