Page 171 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

toliko oklijeva prijeći na obnovljive izvore. No što bi bilo, upitali smo, kad bi
energiju koju trošimo posjedovali obični građani i nadgledali je demokratski?
Što ako promijenimo prirodu energije i ustroj vlasništva?
Tako smo zaključili da ne želimo kupovati obnovljivu energiju od ExxonMobila
ili Shella, čak i ako je nude - željeli smo da proizvodnja energije bude pod
nadzorom javnosti, zajednice ili energetske zadruge. Ako smo mi ti koji —
demokratski - posjedujemo energetske sustave, onda možemo trošiti prihode
na izgradnju socijalnih usluga potrebnih u ruralnim područjima, gradovima
i naseljima - vrtiće, skrb za starije, centre i transportnu mrežu (umjesto da je
trošimo na, recimo, 180 milijuna dolara mirovinske nagrade tipovima kakav je
Rex Tilierson). Taj zaokret prema socijalnom nadzoru energije prva je provela
Danska u osamdesetima, vladinom politikom koja je poticala i subvencionirala
zadružne vjetroelektrane, što je kasnije naširoko prihvaćeno i u Njemačkoj.
(Otprilike polovica postrojenja za proizvodnju obnovljive energije u Njemačkoj
u rukama je farmera, grupa građana i gotovo devetsto energetskih zadruga; u
Danskoj je 2000. godine oko 85 posto vjetroturbina bilo u vlasništvu malih
igrača, farmera ili zadruga.) Obje države pokazale su da takav model donosi
golemu društvenu korist te je usporediv s vrlo brzom tranzicijom. Ima dana
kad Danska svojim vjetroelektranama stvara mnogo više energije nego što je

može potrošiti —viškove izvozi u Njemačku i Švedsku.
Nas su nadahnuli ti uzori - kao i stotine tisuća radnih mjesta koja su otvo­
rili - no jednako su nas tako nadahnuli i primjeri iz Sjedinjenih Država, gdje
se, s pomoću mreža kao što je Climate Justice Alliance, siromašne obojene
zajednice pokušavaju izboriti da najzagađenije i najzanemarenije točke dođu
na prva mjesta popisa za energetsku tranziciju. U Kanadi je vidljiv isti uzorak
- naše kolektivno oslanjanje na prljavu energiju tijekom zadnjih nekoliko sto­
ljeća najskuplje su platili oni najsiromašniji i najranjiviji —većinom starosje­

dioci i imigranti. Njihova je zemlja oteta i zatrovana rudarenjem. Na njihovoj
zemlji niču najprljavije rafinerije i elektrane. Dakle, osim poziva na „ener­
getsku demokraciju" prema njemačkom modelu, u središte energetske tranzi­
cije smjestili smo i odštete, zahtijevajući da starosjedioci i ostale najizloženije
zajednice (imigrantske četvrti u kojima su elektrane na ugljen zagadile zrak)
budu prve na redu za primanje javnih fondova kojima će preuzeti i nadgledati

vlastite projekte čiste energije —pri čemu će radna mjesta, zarada i vještine
ostati unutar tih zajednica.
Tranzicija temeljena na pravdi podrazumijeva i to da radnici u ugljikom
zagađenim sektorima — mnogi među njima žrtvovali su svoje zdravlje u uglje­
nokopima i rafinerijama - moraju biti puni i demokratski sudionici. Vodeće
načelo glasilo je: r.e smijemo zaboraviti nijednog radnika.
Ukratko, naš plan pretpostavio je da ćemo, tijekom procesa korjenite pro­
mjene naše zemlje s ciljem njezina čišćenja, imati i povijesnu priliku učiniti je
neizmjerno poštenijom. Istodobno s odbacivanjem fosilnih goriva, možemo