Page 168 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

• Klimatska pravda neodvojiva je od dekolonizacije. Na koji način razmi­
šljamo o odštetama onima najteže pogođenima izrabljivačkom industrijom
i klimatskim promjenamai

Svi smo u svojim mislima bili s bezbrojnim tisućama izbjeglica koji su i dalje
napuštali domove u potrazi za sigurnošću:

• Migranti ne promatraju klimatsku krizu. Oni se nalaze usred klimatske krize.

Vladati s pom oću vrijednosti, a ne programa

Moja uloga u svemu tome bila je pozorno slušati dva dana razgovora, bilježiti
zajedničke teme i oblikovati prvu verziju koju će svi dobiti na uvid i reviziju.
Bio je to najveći izazov u mome spisateljskom životu (mučim se pisati s jednom
osobom, a kamoli s njih šezdeset). Unatoč tomu, izronile su neke jasne, zajed­
ničke teme koje su omogućile sintezu.
Jedna od njih glasila je da imamo sustav utemeljen na neograničenu uzi­
manju i iskorištavanju, na neopisivoj otimačini. Naša ekonomija vječno odu­
zima radnicima, a od njih zahtijeva sve više u sve manje vremena, unatoč tome
što poslodavci zauzvrat nude sve manju sigurnost i niže plaće. Mnoge naše
zajednice gurnute su do slične kritične točke - škole, parkovi, prijevoz i druge
službe gubile su sredstva tijekom više desetljeća, unatoč tome što stanovnici
imaju sve manje vremena krpati te rupe. I naravno, svi smo dio sustava koji
neograničeno otima prirodna blaga Zemlje, ne štiteći cikluse obnove i gotovo
ne mareći za mjesta na koja odlažemo otpad —u vodotokove koji održavaju

život ili atmosferu koja održava ravnotežu našega klimatskog sustava.
Slušajući različite priče - radnika otpuštenih nakon cijeloga radnog vijeka,
imigranata suočenih s beskrajno dugim pritvorom u strašnim uvjetima i staro­
sjedilaca čiji su znanje i kultura zanemareni i gaženi - svima nam je bilo jasno
da je takvo što bilo očekivano od sustava ovisnog o kratkoročnom profitu:
jer on se prema ljudima i zemlji odnosi kao prema sredstvima koje se treba
iskorištavati do krajnje granice, ili kao otpadu koji se odlaže daleko od očiju,
duboko u oceanima, ili iza zatvorskih rešetaka.
Nasuprot tomu, kada su ljudi progovorili o svijetu kakav žele, neprekidno

su se čule riječi ,,skrb“ i „skrbništvo" —skrb za zemlju, za žive sustave planeta,
kao i jednih ljudi za druge. Naši su razgovori prerasli u okvir unutar kojega je
sve, činilo se, sjelo na svoje mjesto: potreba za odmakom od sustava utemeljena
na beskrajnom grabežu - od zemlje i od drugih - prema kulturi utemeljenoj
na skrbi, načelu da se, kada nešto uzmemo, moramo pobrinuti da to i vratimo.
Sustav u kojem se vrednuju svi, i koji se prema ljudima i prirodnome svijetu
ne odnosi kao prema nečemu potrošnom.