Page 198 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Ni u čemu se tako izrazito ne očituje razlika među

različitim svjetonazorima i njihovim odnosima prema
svijetu skrivenog kao upravo u odnosu prema »ljubavi«.

Za pozitivizam, za materijalizam ljubav je »spolni

osjećaj«, »činjenica« sa svojim izravnim posljedicama.
Ljubav je fizička pojava koja se opisuje u udžbenicima

fiziologije.
Za dualistički spiritualizam ljubav je vlast tijela nad

duhom. Stoga religije i moralni sustavi utemeljeni na
dualističkom suprotstavljanju materije i duha kao dva

neprijateljska elementa, smatraju ljubav tvorcem
materije, neprijateljem duha, progone je i nastoje joj što

više srušiti ugled i poniziti je.
Za monistički idealizam ljubav je upravo ono što i

umjetnost, to jest, psihološka pojava u kojoj se

pokreću i odjekuju najtananije strune duše, u kojoj se,
kao u žarištu, stječu i očituju sve više snage čovjekove

duše. To je njihova kušnja, ispit i oruđe njihova razvoja.
Istovremeno upravo tom stranom života čovjek dolazi u

dodir s nečim većim, čega je on dio.

Ovdje jasno vidimo tri suprotne tendencije.
Veličanje ljubavi, izdizanje na pijedestal, diviniziranje,

pretvaranje u kult - tu tendenciju srećemo u sjajnim
starim »poganskim« religijama i u umjetnosti svih

vremena.

Zatim drugu, koja u ljubavi vidi predmet statističkog
proučavanja, vrstu »proizvodnje i potrošnje«, »fizičku

potrebu« koju treba »zadovoljiti«.

I treća, koja u ljubavi vidi grijeh, »požudu«, nešto, što
treba nastojati ne vidjeti, o čemu treba nastojati ne misliti

- a ako već treba popustiti ljudskoj slabosti, onda samo
poradi nužde i popustljivosti prema ljudskoj

nesavršenosti.