Page 199 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Na čudan se način baš materijalističko gledište, koje

u ljubavi vidi samo »činjenicu«, »odnos« i njegove
izravne posljedice, u biti podudara s pogledima

ćudorednih reformatora i moralista koji u ljubavi vide
samo grijeh i sablazan, a toga, što je manje to bolje.

To je posve razumljivo. Prave monističke religije, kao,
primjerice, grčka mitologija, nisu bile protiv ljubavi.

Sva razlika potječe iz dualističkog ili monističkog

svjetonazora. Umjetnost je uvijek bila monistička i
stoga je uvijek bila poganstvo u očima dualističkih

religija za koje je život borba duha s materijom, a

fantastika u očima materijalizma za koji je život samo
fizička pojava, a ne i psihička.

Razmotrimo li to pitanje strogo znanstveno, u
uobičajenom značenju te riječi, no bez pristranih

ograničenja, otkrit ćemo u njemu mnogo novoga, ono
što obično ne zamjećujemo.

Za znanost koja život proučava sa strane, cilj ljubavi

sastoji se u produžavanju Ijudske vrste na zemlji. U
interesu produžavanja vrste u čovječanstvo je uložena

snaga privlačnosti spolova. Ali, govoreći to, znanost
dobro zna da te snage ima više no što je nužno.

Upravo tu leži ključ za razumijevanje prave biti ljubavi,

čak i s pozitivističkog gledišta.
Te snage ima više no što je nužno. Beskrajno više.

Zapravo, za ciljeve produžavanja vrste koristi se samo
mali postotak snage Ijubavi uložene u čovječanstvo.

Kamo ide glavna količina snage? Znamo da ništa ne
može nestati. Ako energija postoji, ona se mora u nešto

pretvoriti. Ako se samo ništavni trun energije troši za
stvaranje budućnosti rođenjem, preostali dio također

mora ići na stvaranje budućnosti, samo drugim putem. U

fizičkom svijetu znamo mnogo primjera kada se izravna