Page 235 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 235

stalnoj komunikaciji s  noumenonom  svega okolnog, i

               bliskog i dalekog, sa svijestima sličnima njoj i posve
               različitima   od   nje,   sa   sviješću   svega   u   svijetu   i   sa

               sviješću cijelog svijeta. Ako su dojmovi što dolaze po
               šestoj dimenziji toliko jaki da ih svijest osjeća, ona

               ih odmah projicira u vanjski pojavni  svijet  i traži
               njihov   uzrok   u   pojavnom   svijetu,   baš   kao   što

               dvodimenzionalno biće koje živi na ravnini traži na

               svojoj ravnini uzroke dojmova što potječu iz našega
               svijeta.



                  Naš   razum   je   ograničen   svojom   pojavnom

               zamjedbom,   to   jest,   zatvoren   je   u   sebe.   Pojavni
               svijet,   to   jest,   oblik   njegove   vlastite   zamjedbe,

               opasuje ga poput prstena, poput zida, i naš razum

               ne vidi ništa što je izvan tog zida.
                  No,  uspije li  izaći  iz tog  zida,  on će  neizbježno

               vidjeti vrlo mnogo novih stvari u svijetu.



                  «Ako se u našoj zamjedbi oslobodimo elemenata
               sopstva», piše  Hinton («Novo doba misli»),  «otkrit

               ćemo da neživost koju pripisujemo vanjskom svijetu

               nije   u   stvarima,   već   je   mi   njima   pridajemo   s
               ograničenja   naše   svijesti.   Samo   nas   elementi

               sopstva   u   našoj   spoznaji   navode   da   govorimo   o

               mehaničkoj nužnosti, o neživoj materiji. Kad naše
               ograničenje   otpadne,   vidimo   duh   svijeta   kao   što

               vidimo duh svoga prijatelja, to jest, vidimo nešto što
               je jasno odvojeno od materijalnog svijeta.

                  U   današnje   vrijeme   naša   su   sredstva   mišljenja
               dostatna za otkrivanje ljudske duše, no sve osim

               ljudskih bića čini se našoj znanosti neživim. Treba
   230   231   232   233   234   235   236   237   238   239   240