Page 233 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

nama ili komuniciranjem s njom i razmjenom misli. No,

pred nama se otvara novi put. Vidimo odvojenu i posve
određenu funkciju (čuvanje cjeline). Iza te funkcije

pretpostavljamo da postoji odvojeno nešto. To odvojeno
nešto što ima određenu funkciju nemoguće je bez

svijesti. Ako cjelina posjeduje svijest, onda i
pojedinačni tokovi snage također moraju posjedovati

svijest. Tijelo ili organizam sjecište je crta tih svijesti,

mjesto susreta, možda bojno polje. Naše Ja zapravo i
jeste bojno polje na kojemu u svakom trenutku

prevladava jedna ili druga emocija, jedna ili druga navika
ili sklonost, potčinjavajući u određenom trenutku ostale i

izjednačavajući se s Ja. Ali i Ja je biće koje posjeduje
svoj život. Samo, ono je vrlo malo svjesno od čega se

sastoji i stalno se povezuje čas s jednim, čas s drugim
dijelom sebe. Imamo li pravo pretpostaviti postojanje

bića u ljudskim organima i dijelovima tijela, u mislima i
emocijama čovjeka? Imamo, jer znamo da ne postoji

ništa čisto mehaničko, da svako nešto koje posjeduje

zasebnu funkciju mora biti živo i može se nazvati
bićem.

Sva bića za koja možemo pretpostaviti da postoje u

svijetu mnogih dimenzija mogu ne znati jedno za
drugo, to jest, ona mogu ne znati da ih mi povezujemo u

različite cjeline u našem pojavnom svijetu, baš kao što
ona uopće ne moraju znati za naš pojavni svijet i

njegove odnose. No ona moraju znati sama sebe,
premda mi ne možemo odrediti stupanj jasnoće njihove

svijesti. Ona može biti jasnija od naše, a može biti

maglovita poput sna. Između tih bića može kolati
neprekidna, ali ne dokraja spoznata razmjena misli,

nalik razmjeni tvari u živom tijelu. Ona mogu doživljavati
neke zajedničke osjećaje, neke misli mogu nicati u

njima, istovremeno u svima, istovrsne, na poticaj