Page 345 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

»Iznenada . . . moj duh se probio . . . do najdubljeg

unutrašnjeg postanka Božjeg stvaranja. Preplavila me
ljubav zagrljajem kakvim nježno zaljubljena nevjesta grli
svoga dragoga. No, veličinu ushita duha ne mogu ni

izreći ni opisati. To se ni sa čim ne može usporediti,

osim sa životom začetim u smrti - i to je nalik uskrsnuću
iz mrtvih. U tom svjetlu moj duh je odjednom vidio kroz

sve i proniknuo u sva stvorenja, čak i u trave i lišće, i u
njima spoznao Boga, tko je on, kakav je i što je njegova

volja. Iznenada, u tom svjetlu moja je volja snažnim
poticajem bila upućena na to da opiše biće Boga. No,

kako nisam mogao odmah shvatiti najdublje postanje
Boga u njegovoj biti i pojmiti ga svojim razumom, prošlo

je dvanaest godina prije no što mi je bilo dano jasno
razumijevanje toga. Bio sam poput mladog stabla

posađenog u zemlju koje je u početku mlado i nježno i
raduje oko rastući . . . No ono ne donosi odmah plodove;

premda cvate, plodovi otpadaju; i mnogo će ga studenih
vjetrova povijati, i mnogo će snijega i mraza pasti na nj

prije no što počne rasti i davati plodove.«
Böhmeove knjige pune su divljenja prema tajnama koje

su mu se razotkrile.

»Bio sam budalast kad se radilo o skrivenim tajnama

(piše on) kao najsiromašniji umom; no moja me djevica
divote Božje poučila da moram pisati o njegovim

čudesima, premda je moj pravi cilj pisati ovo kao
podsjetnik za sebe...

Ne znam ja, ja koji jesam (kaže on) te stvari: zna ih
Bog koji je u meni. Ako želite vidjeti vlastito sopstvo

i vanjski svijet, i ono što se u njemu događa, shvatit

ćete da ste, s obzirom na svoje vanjsko biće, upravo
vi taj vanjski svijet.«