Page 342 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 342

svaki (bog) je jasan svakom (bogu) u svojoj unutrašnjosti

               i u potpunosti, jer svjetlost je svjetlosti (prozirna). I svaki
               od njih posjeduje sve u samom sebi ali opet gleda sve u
               drugom   tako   da   je   svuda   sve   i   sve   je   sve,   i   svako

               pojedino je sve, i sjaj je beskrajan. Svaki pojedini od njih

               je velik pošto je veliko i ono što je malo. Sunce je tamo
               sve zvijezde (zajedno), a svaka pojedinačna zvijezda je,

               opet,   i   Sunce   i   sve   zvijezde.   Mada   se   u   svakom
               pojedinom nešto drugo ističe, pokazuje (emphainei) ono

               i sve. I kretanje je tamo čisto, jer ono što pokreće nije
               drugo (kretanju) pa ga ne remeti. Također, mirovanje

               nije   prekidano   kretanjem   zato   što   se   ne   miješa   s
               nepostojanim. I lijepo je lijepo jer nije u nečem što nije

               lijepo. Nijedan od njih nije na nečem tuđem kao što je to
               Zemlja,   već   je   ono   samo   što   svaki   kao   takav   jeste

               svakome od njih ono u čemu je, te kako svaki od njih ide
               ka onom Gore sa njim ide i to odakle je; nije on sam

               jedno,   a   njegovo   mjesto   (khbra)   drugo.   Jer,   njegov
               osnov (to hypokeimenon) je um i on je sam um. (...)

               Ondje je pojedinačno uvijek iz cjeline i istovremeno je i
               pojedinačno i cjelina. Zamišlja se jedan dio ali u njemu

               se s jasnoćom dohvaća čitavo viđenje. (...) Tamošnje
               promatranje ne poznaje umor niti postoji ispunjenje koje

               bi donjelo prestanak (promatranja) jer nije postojala ni

               praznina da bi se svrsi udovoljilo ispunjenjem. Tu ne
               postoje takve razlike da bi jednom zbog onoga što je u
               njemu ono što je u drugom bilo mrsko. Ono što je tamo

               jeste bez prekida. No, postoji i ono što nije ispunjeno

               zato   što   ono   što   ispunjava   ne   prezire   stvaranje
               ispunjenja. Jer, gledajući sve se jasnije gleda, i kad se
               vidi vlastita beskrajnost i (beskrajnost) onog što se gleda

               tada se slijedi vlastita priroda. (.. .) Ovaj život je mudrost

               i to mudrost koja nije stečena promišljanjem (logismois)
               jer je oduvijek bila cijela i ništa joj nije nedostajalo da bi
   337   338   339   340   341   342   343   344   345   346   347