Page 67 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Valja nam razmotriti pitanje o vremenu kao o

prostornom pojmu, usporediti ga s našim dvjema
poznanicama - svemirom i sviješću.

Ideja vremena rađa se iz našeg poznavanja svijeta
preko osjetilne zamjedbe. Već smo istaknuli da upravo

zahvaljujući svojstvima naše osjetilne zamjedbe vidimo
svijet kao kroz usku pukotinu.

Iz toga se nameću dva pitanja:

1. Zašto svijest kroz tu pukotinu ne vidi uvijek isto?

Zašto se iza pukotine događaju promjene koje stvaraju
iluziju kretanja, tj. na koji se način i zašto fokus naše

zamjedbe premješta po pojavnom svijetu? Pri svemu

tome ne smijemo zaboraviti da kroz istu pukotinu kroz
koju vidimo svijet, mi gledamo i sebe kao na dio svijeta i
u sebi vidimo promjene slične promjenama u svemu

ostalome.

2. Zašto ne možemo proširiti pukotinu?

Pokušat ćemo odgovoriti na ta pitanja.

Opet zamislimo svemir kao ravninu sa dvije dimenzije -

vremenom i prostorom. Ako zamislimo odnos naše
zamjedbe prema toj ravnini morat ćemo priznati da naša

zamjedba živi, da tako kažemo, na samoj ravnini uvijek
u nekom sjecištu crte vremena sa crtom prostora, i nikad

se ne uzdiže iznad te ravnine. Kad bi se zamjedba
mogla uzdignuti iznad te ravnine, ona bi bez sumnje

ispod sebe vidjela mnogo veću količinu zbivanja
istovremeno, nego što obično vidi kad se nalazi na

ravnini. Kao što čovjek kad se popne na brdo ili leti u