Page 64 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

To je brdo na koje se mora popeti putnik da s njega

ugleda grad iz kojega je otputovao jučer i grad u koji će
stići sutra.

Naša svijest nalazi se na ravnini, na osnovi te

okomice. Stoga ona ne vidi prošlo i buduće; stoga ona
ništa ne vidi. Tek ako se uzdigne iznad ravnine četvrte

dimenzije u smjeru pete, naša će svijest početi
sagledavati čudesni svijet prošlosti i budućnosti koji leži

s obje strane sadašnjosti, onaj svijet kojega je i samo
postojanje ranije odricala.

Petu dimenziju valja razmatrati ne kao dimenziju
izvan svijesti, već kao svojstvo same svijesti - kao

onu crtu ili pravac po kojemu svijest mora rasti.

Prije no što pređemo na podrobnije razmatranje

odnosa svijesti prema vremenu, vratimo se još jednom

odnosima vremena, našem trodimenzionalnom
prostoru.

Nastojeći promotriti vrijeme kao predmet, Kant kaže da

ono ima jednu dimenziju; tj. on je vrijeme predočavao
kao crtu koja se proteže iz beskonačne budućnosti u

beskonačnu prošlost. Mi smo svjesni jedne točke na toj
crti. Uvijek samo jedne točke. Ta točka nema dimenzije,

jer ono što obično nazivamo sadašnjošću samo je
nedavna prošlost, a katkad i skora budućnost.

Da li je doista tako? Može li se reći da vrijeme ima

jednu dimenziju?