Page 85 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

zamjedbe, dakle, ne postoji. Ako se kreće po ravnini i ne

iskusi nikakvu osjetilnu zamjedbu, dvodimenzionalno
biće će reći da u tom trenutku nema ničega. Kad se
približi nekom liku i osjeti njegove crte, ono će reći da se

nešto pojavilo. No postupno, razmišljanjem,

dvodimenzionalno biće će doći do zaključka da likovi
koje sreće postoje na nečemu ili u nečemu. Tada tu

ravninu (ono, dakako, neće znati da je to zapravo
ravnina) ono može nazvati »eterom«. Pritom će reći da

»eter« ispunjava sav prostor, ali se po svojstvima
razlikuje od »materije«. »Materijom« će nazvati crte.

Poradi toga će dvodimenzionalno biće smatrati da se,
sve što se zbiva, zbiva u njegovu »eteru«, tj. u njegovu

prostoru. Ono neće biti u stanju zamisliti ništa izvan
tog etera, tj. izvan njegove ravnine. Ako do njegove

svijesti dopre nešto što se zbiva izvan njegove ravnine,

ono će to ili nijekati, smatrajući subjektivnim, tj.
tvorevinom svoje uobrazilje ili će misliti da se to, poput

svih drugih pojava, zbiva tu na ravnini, u eteru.

Kako osjeća samo crte, plošno biće će ih osjećati
posve drugačije od nas. Prije svega, ono neće

osjećati kut. To je vrlo lako provjeriti pokusom. Ako u
razini očiju držimo dvije šibice pod kutom jedna

prema drugoj na horizontalnoj ravnini, vidjet ćemo
crtu. Da bismo vidjeli kut moramo pogledati odozgo.

Dvodimenzionalno biće ne može gledati odozgo te stoga

ne može vidjeti kut. No, mjerenjem udaljenosti među
crtama različitih »tijela« svoga svijeta dvodimen-

zionalno biće će se stalno sučeljavati s kutom i
držat će kut čudnim svojstvom crte, koje se katkad

očituje, a katkada ne. Odnosno, ono će kut pripisati
vremenu, smatrat će ga prolaznom vremenskom

pojavom, promjenom stanja tijela, tj. gibanjem.