Page 489 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 489
svaku cenu da tako dragi individualizam zaštiti od mogućnosti da bude žrtvovan
kolektivizmu. Eto, to vam je individualizam: čas jedno, a čas opet drugo, ista reč za razne
stvari.
Ali se mora priznati da je oduševljenje za slobodu stvorilo najsjajnije neprijatelje slobode,
najduhovitije zatočnike minuloga u borbi sa bezbožnički razarajućim napretkom. I onda je
Nafta naveo Arnta, koji je prokleo industrijalizam, a veličao plemstvo; pomenuo Geresa, koji
je sastavio hrišćansku mistiku. A može li se reći da mistika nema ničeg zajedničkog sa
slobodom? Ili ona možda nije antisholastična, antidogmatična, antiklerikalna? Čovek je,
naravno, primoran da hijerarhiju smatra kao snagu slobode, jer je ona podigla bedem protiv
neograničene monarhije. Mistika srednjega veka, kad je on već bio na svome izmaku,
potvrdila je međutim svoje slobodarsko biće, jer je bila preteča reformacije — he! he!
Reformacije — koja je sa svoje strane bila nerazmrsiv splet slobode i srednjovekovne
reakcije...
Luterovo delo... Oh da, ono ima to preimućstvo što je sa svirepom očiglednošću pokazalo
problematični karakter samog dela, dela uopšte. Zna li Naftin slušalac šta je to delo. Delo je,
na primer, bilo ubistvo državnog savetnika Kocebua, koga je ubio student Zand. Da
govorimo jezikom kriminalista: šta je mladom Zandu »gurnulo oružje u ruke«? Samo se po
sebi razume: oduševljenje za slobodu. Ali ako se stvar izbliže zagleda, onda se vidi da to u
stvari nije bio zanos za slobodom, nego pre moralni fanatizam i mržnja uperena protiv
lakoumnih postupaka, protivnih narodnom duhu. Na svaki način, Kocebu je bio u ruskoj
službi, dakle u službi Svete alijanse; Zand je bez sumnje potegao nož iz ljubavi prema
slobodi, — što, s druge strane, takođe izgleda neverovatno s obzirom na okolnost da su se u
njegove najbolje prijatelje ubrajali jezuiti. Ukratko, ma kakvo bilo delo, ono je u svakom
slučaju rđavo sredstvo da čovek istupi na jasan način, a i prečišćavanju duhovnih problema
ono doprinosi vrlo malo.
»Smem li dopustiti sebi da zapitam, mislite li skoro prestati s tim vašim nagvaždanjima?«
To je pitanje postavio gospodin Setembrini, i to vrlo oštrim tonom. On je celo vreme
sedeo, dobovao prstima po stolu i fitiljio brkove. Sad mu je prekipelo. Njegovom strpljenju
je bio kraj. Sedeo je uspravno, više nego uspravno: vrlo bled, on se tako reći u sedećem stavu
propeo na prste, tako da je samo još butinama dodirivao sedište stolice, pa je iz toga stava
gledao svojim crnim, sevajućim očima u neprijatelja, koji se okrenuo prema njemu sa
licemernim iščuđavanjem.
»Kako ste se izvoleli izraziti?« upita ga Nafta.
»Izvoleo sam se«, reče Italijan i proguta pljuvačku »izvoleo sam se izraziti u tom smislu
da sam odlučio da vas sprečim da i dalje dosađujete nezaštićenoj mladeži svojim
dvosmislicama!«
»Gospodine, ja vas pozivam da pazite šta govorite!«
»Takvo pozivanje je, gospodine, nepotrebno. Ja sam navikao da pazim na svoje reči, i
moje reči tačno odgovaraju činjenicama kad kažem da je vaš način da zbunjujete duh ionako
kolebljive mladeži, da je zavodite i da je moralno slabite, infamija, i da se ona ne može
rečima dovoljno strogo kazniti...«
Pri reči »infamija« Setembrini udari dlanom o sto, odgurnu stolicu i sasvim ustade —
znak i za sve ostale da učine isto. Sa drugih stolova su pogledali i osluškivali — upravo samo
sa jednog stola, jer su Švajcarci bili već otišli, te su samo Holanđani sa zabezeknutim
izrazom lica pratili nastalu prepirku.
Za našim stolom su svi stajali na nogama: Hans Kastorp, oba protivnika i prema njima
Ferge i Vezal — sva petorica bledi, razrogačenih očiju, uzdrhtalih usana. Zar ona trojica koji